Piše: Mario Nakić
18.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Piše: Mario Nakić
18.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najavio je da će predložiti Skupštini Grada Zagreba raspisivanje referenduma o promjeni imena Trga maršala Tita. Tomislav Tomašević, jedan od četvero zastupnika ispred platforme "Zagreb je naš" naglasio je kako su svi zastupnici ove lijeve koalicije (koju čine Radnička fronta, Za grad, Nova ljevica i ORaH) protiv referenduma. Ista ta koalicija je uz Savez antifašističkih boraca i antifašista, Antifašističku ligu i Srpsko narodno vijeće najavila prosvjedni skup protiv referenduma koji će se održati 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe.
"Nadam se da odluka o referendumu neće proći u Skupštini, bez obzira na trgovinu", izjavila je Rada Borić iz Antifašističke lige za portal Novosti. Ona tvrdi da gradska vlast "koketira s promjenom imena trga, jednog od posljednjih simbola pobjede nad nacizmom i ustaštvom u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj" time što se predlaže referendum.
Referendum je najdirektniji oblik demokracije koji nam je omogućen Ustavom, jedini način da stanovnici bez posrednika donesu odluku. Referendumi se često prakticiraju za donošenje svih bitnih zakona u nekim uređenim zemljama kao što je Švicarska. Kod nas je, nažalost, zakonom znatno ograničeno sudjelovanje naroda u donošenju zakona jer je propisan previsok prag za prikupljanje potpisa za referendum koji bi inicirao netko iz naroda, a još su više otežali kad su donijeli odluku da referendum nije valjan ako mu ne pristupi najmanje 50% + jedan glasač. To su opasna ograničenja u jednoj liberalnoj demokraciji kakva bi Hrvatska trebala biti.
Referendumi bi trebali biti češći jer oni su najbolji način vježbanja demokracije, ali to nam je državna vlast maksimalno onemogućila. S obzirom da postoje veliki prijepori i neslaganja oko imena Trga maršala Tita, raspisivanje lokalnog referenduma je stvarno najrazumniji mogući potez jer samo građani Zagreba mogu i trebaju odlučiti žele li imati ime dugogodišnjeg diktatora na jednom od glavnih trgova u svome gradu.
Čemu onda toliki otpor ljevice prema referendumu? Podsjetimo, nije ovo prvi put da se ljevica protivi raspisivanju referenduma. Kad se raspisivao referendum o braku, mislio sam da se protive zbog toga što je referendumsko pitanje duboko zadiralo u ravnopravnost građana, a to je jedna od najvećih vrijednosti svakog demokratskog društva. Zato sam tada opravdavao njihova nastojanja da sruše referendum, ali sada mi je zapravo jasno da oni nemaju takve motive jer kod imena trga se ne zadire u ravnopravnost niti u ičija ljudska prava.
Ljevica se boji referenduma jer se boji da građani ne misle kao oni. Jer su im argumenti klimavi i nikakvi. Jer obrana jednopartijskog režima koji je zatvarao ljude zbog krive pjesme, vica ili mišljenja nema nikakvog smisla u zdravom razumu. Jer takav režim poistovjećivati s liberalnim vrijednostima kao što je sloboda nema nikakvog smisla. Jer pozivanje na solidarnost isto ne drži vodu budući da solidarnost ne može biti prisilna nego dobrovoljna, a takvu, dobrovoljnu solidarnost njihov režim nije podržavao. Oni se boje referenduma jer ne podnose dobru volju, slobodu pojedinca da misli, promišlja i zaključuje te donosi odluke za sebe.
To je sve potpuno dosljedno s onim što je njihov omiljeni režim zastupao. To su isti razlozi zbog kojih njihov maršal nije nikada dozvolio višestranačke izbore, a toliko se bojao bilo kakve konkurencije da je na svaku krivu riječ slao ljude u zatvor (hint: Vlado Gotovac), čak i svoje drugove iz partije. Tito se bojao pitati ljude što zaista misle na referendumu na kojem bi mogli anonimno glasati - zato što se bojao onoga što bi mogao od njih tada čuti. Iz potpuno istih razloga boje se referenduma i njegovi sljedbenici danas.