Kad je riječ o ratovima otprije 30 ili 75 godina, sjećamo ih se kao da su jučer bili. Barikade, pobunjeni Srbi, ustaše i Pavelić, partizani, četnici - sve bitke i kampove smrti imamo tvrdo zapisane u svojoj podsvijesti, tako da ih možemo navesti i ako nas netko probudi usred noći bez previše dubokog razmišljanja.

Ali, kad je riječ o ne tako davnoj povijesti, onoj otprije 5 do 10 godina, ne sjećamo se ničega. Pa tako smo zaboravili da su još nedavno redovi nezaposlenih punili hodnike zgrada HZZ-a diljem zemlje, da su se tvrtke i obrti gasili kao od šale, da nije bilo otvorenog radnog mjesta. Zaboravili smo predstečajne nagodbe koje su provođene na način da se odabrani izvuku od ogromnih dugova državi na račun svih ostalih. Zaboravili smo i poreznu represiju Slavka Linića i njegove mafije. Zaboravili smo i tko je napravio najviše javnog duga u hrvatskoj povijesti.

Kako drugačije objasniti jučerašnje izbore? Sve navedeno u prethodnom odlomku dogodilo se za vrijeme premijerskog mandata Zorana Milanovića. On je uvjerljivo pobijedio na izborima 2011. godine sa samo jednim zadatkom - da izvede Hrvatsku iz ekonomske krize. To je bilo u vrijeme dok su druge europske zemlje već iz krize izašle ili su bile u fazi izlaska. Milanovićeva vlada trebala je samo slijediti put koji su već prošli drugi, ništa više.

Umjesto toga, ona je činila sve suprotno. Podizala je poreze i povećavala poreznu represiju, uvela fiskalizaciju u najgorem mogućem trenutku i poslala stotine tisuća ljudi na Zavod za zapošljavanje. Umjesto socijaldemokratske politike, kakvu bismo očekivali od vlade koju je predvodila nominalno (u nazivu) socijaldemokratska stranka, vidjeli smo poliku koja povećava ekonomsku nejednakost i koja podilazi bliskim elitama. Vidjeli smo politiku koja nije bila u stanju izvesti zemlju iz krize.

Konačno, Hrvatska je taman negdje pred kraj Milanovićeva mandata uspjela izaći iz krize, što se moralo dogoditi zbog ulaska u EU i povećanja izvoza, ali to se nije dogodilo zahvaljujući Zoranu Milanoviću nego usprkos njemu. On i njegova vlada bili su uteg hrvatskom gospodarstvu, zato je kod nas kriza trajala 5 godina dulje nego u ostatku svijeta.

Milanović je stoga kažnjen na izborima 2015. i onda opet 2016. godine, i to u vrijeme dok se gospodarstvo oporavljalo. Čovjek bi pomislio da će netko tko je tako loše vodio državu nakon takvog debakla nestati iz političkog života i od srama se više neće javiti, da će ostati upamćen tek kao osoba koja je vodila krivu politiku u krivo vrijeme i da ćemo ga se truditi što prije zaboraviti.

Hrvati su ga ipak odlučili nagraditi za sve što je napravio pa su ga izabrali za predsjednika. Milanović to zaista nije ničim zaslužio. Nije zaslužio ni u svojoj dosadašnjoj politici, ni kao premijer niti u oporbi, a nije zaslužio ni u predizbornoj kampanji. Podsjetimo se samo da je u debati rekao da je podizanje PDV-a "jedini način za izlazak iz krize". On je svjetonazorski OK, ali u ekonomiji je toliki analfabet da je to opasno. Srećom, na predsjedničkoj funkciji neće imati nikakve ovlasti vezane za ekonomsku politiku, ali svejedno, dobio je nagradu koju nije zaslužio.