Dan državnosti uvijek je prilika da se zapitamo gdje smo danas i što smo u ovih 27 godina državnosti uspjeli stvoriti. Živi li se danas u Hrvatskoj bolje, imamo li liberalnu demokraciju za koju smo se kao borili, jesmo li uspjeli stvoriti društvo u kojem su građani ove zemlje jednaki pred zakonom i što smo dobili uklapanjem u euroatlantske integracije, klubove najrazvijenijih zemalja svijeta?

Nažalost, odgovori na sva ova pitanja su izrazito negativni, a za to stanje smo krivi isključivo i samo mi. U demokratskim sustavima vlast proizlazi isključivo iz naroda. Demokratski izbori trebali bi iznjedriti političke opcije koje će državni okvir učiniti pravednim i učinkovitim, a građane sposobnima da svojim radom postanu zadovoljni dionici tog istog okvira. Dok su devedesete godine bile najbitnije za obranu od nametnute agresije i razvijanje sustava koji će opravdati tu istu obranu, sve poslije 2000. godine bile su promašene godine i za ekonomiju i za društvo. HDZ je poveo narod u obranu, ali je istodobno iskrcao u politički prostor pregršt sumnjivih likova koji su, dok je prosječni hrvatski čovjek krvario na bojišnici, postali krema društva i napunili svoje, do prije rata, prazne novčanike.

SDP je u isto to vrijeme svojom nesposobnošću držao ljestve HDZ-u, ne nudeći pravu alternativu koja bi uspjela pokrenuti ekonomiju, suzbiti korupciju i stvoriti pravedan pravosudan sustav. Koliko god se HDZ i SDP danas pokušavali nametnuti kao čuvari stabilnosti moderne Hrvatske, oni su zapravo bili i ostali glavni pokretači erozije hrvatskog društva u svim segmentima i ujedno glavni osporavatelji hrvatske državnosti. Jer kako drukčije okarakterizirati obje političke opcije koje su sve napravile da se današnje hrvatsko društvo velikim djelom osjeća depresivno, obrazovani ljudi koje je velikim djelom obrazovala država odlaze svoje kapacitete utrošiti u neke strane zemlje, a prosječni Hrvat ne vjeruje ni sustavu ni strankama.

Da bi stvar bila gora, obje velike stranke proizvele su hrpu bezveznjaka koji se, u svojim marifetlucima, redovno pozivaju na Hrvatsku, ogrću zastavama, mašu njima i na taj način sve nacionalne simbole pretvaraju u bljutave nusproizvode koji u njihovim rukama gube svaki značaj (ovdje treba biti iskren pa priznati da je to većinom modus operandi HDZ-a). "Veliki Hrvati", poput Velimira Bujanca i Zdravka Mamića tako pred širokim auditorijem govore o zavjeri protiv Hrvatske zato što se Mamiću sudi jer se ogriješio u sustav. Velimir Bujanec tako kao samoproklamirani borac za Hrvatsku odlazi u goste čovjeku koji je nepravomoćno osuđen za kriminal i na taj način zapravo pljuje na državu koju, tobože, voli.

Zdravko Mamić se pak kune u Hrvatsku, u Domovinski rat i hrvatsku zastavu, a iz te zemlje, mučki, po mraku bježi, ne bi li ga sustigao sustav koji ga je osudio na 6 i pol godina zatvora. Ivo Sanader ogrće se hrvatskim zastavama u Kalinjingradu, slika se s frenetičnim „navijačima“, uživa u ulozi VIP zvijezde objavljujući knjige i predstavljajući svoje političke memoare i promišljanja. Sve to ne bi bilo ništa čudno da se ne radi o čovjeku koji je optužen za najteža djela protiv države s čijom se zastavom ogrće.

Likovi koje sam nabrojao nisu jedini, oni su samo današnja paradigma našeg odnosa prema državi i Danu državnosti. Jer takve likove smo sami proizveli na izborima i ustupili im mjesto da nas predstavljaju. Oni su potom stvorili likove poput Mamića i Bujanca koji nam danas drže predavanja o tome kako se treba voljeti Hrvatsku.

Pretvorili su Hrvatsku u svoj plijen, kako je jednom lijepo napisao Branimir Perković, kao da su ju osvojili poput nekih stranih kolonijalnih sila.

I imao bih jedan prijedlog za HSLS: budući da je HSLS prva osnovana politička stranka u slobodnoj Hrvatskoj i na taj način izravno doprinijela začetku pluralističkog i višestranačkog društva, budući da je HSLS stranka koja je peticijom inicirala povratak kipa bana Josipa Jelačića na glavni zagrebački trg i tako pokazala da joj je stalo do hrvatskog identiteta i nacionalnog ponosa, budući da je HSLS iznjedrio mnoge borce za hrvatsku slobodu i slobodu govora i mišljenja, u prvom redu Vladu Gotovca i Dražena Budišu, budući da je HSLS parlamentarna stranka i dio vladajuće većine, ispravite povijesnu nepravdu proisteklu isto tako iz redova HSLS-a preko Ive Škrabala, koji je i sam kasnije priznao istu; i kroz parlamentarnu proceduru inicirajte povratak 30. svibnja za Dan državnosti. Time HSLS neće poboljšati ukupnu ekonomsku i političku situaciju u Hrvatskoj niti će se time riješiti svi hrvatski problemi, ali će se ispraviti jedna povijesna nepravda i simbolički vratiti identitet modernoj Hrvatskoj.

Opće je stajalište da se u datume nije ni smjelo dirati, a 30. svibanj nije samo bio Dan državnosti, već i početak moderne Hrvatske i dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora izabranog voljom hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Tim danom raskrstili smo i s totalitarnim režimom komunizma i pogubnim ekonomskim režimom socijalizma koji nas je sve unazadio, a njegov mentalitet još prevladava u ekonomskim, političkim i pravosudnim kretanjima u današnjoj Hrvatskoj. Hrvatska će postati istinski slobodna kad se riješimo onih koji se sakrivaju iza Hrvatske i na taj način ju kaljaju i unazađuju. Njima Hrvatska ionako nije presudan faktor u životu, oni su se snašli. Oni Danom državnosti zapravo slave svoj "uspjeh".

Nama je pravedna i ekonomski slobodna Hrvatska simbol svih naših nadanja i bolje egzistencije. Nama je Dan državnosti dan kada ćemo ponosno moći reći da je ovo naša Hrvatska. Ostaje nam za nadati se i boriti se da će taj dan konačno i doći.