Ključni argument ekonomskih ljevičara protiv slobodnijeg tržišta s manje državnog utjecaja je da bi to nužno dovelo do gomilanja moći kod oholih kapitalista koji bi državu pretvorili u svoju fuficu te nas sve skupa tretirali kao roblje svemoćne oligarhije. Po njima, upravo je državna vlast branik interesa malog čovjeka. Kada to čujem, sa svojih nemalih 45 godina životnog iskustva u čijim ladicama ima svega, dođe mi da se uštipnem za obraz, a ako to ne funkcionira, možda opalim čekićem u stopalo.

Gdje su bili, što su proživjeli i na kojim su opijatima ljudi koji u to vjeruju? Jesu li možda zadnjih 30 godina proveli u induciranoj komi pa se iznenada probudili?

Idemo redom. Što se tiče slobode naše ekonomije nju najbolje ocrtava pozicija na Indeksu ekonomskih sloboda koji izrađuje washingtonska zaklada The Heritage. Hrvatska se nalazi na sramotnom 95. mjestu, iza Burkine Faso i Kambodže, a ispred afričke države Benin. Dakle, sviđale vam se ekonomske slobode ili ne, želite li Hrvatsku na mjestu Estonije i Singapura ili Zimbabwea i Kube, to je sada nebitno, morate priznati da Hrvatska nije ekonomski slobodna zemlja (rangirana je među "uglavnom neslobodnim ekonomijama").

Naime, indeks zaklade Heritage općenito se smatra najpreciznijim indikatorom ekonomskih sloboda. Vjerojatno ste svjesni da nema nikakvog razloga da jedna američka zaklada lošije tretira nebitnu europsku državicu. Slijedeći ljevičarsku logiku, u Hrvatskoj kao ekonomski neslobodnoj zemlji, sve ekonomske tokove brižno nadziru državne institucije što majčinski štite malog čovjeka i sve što mu je drago. Ajmo vidjeti kako to funkcionira u praksi.

Evo, recimo meni, malom čovjeku po imenu Thomas Bauer, cijelog života bitan je nogometni klub Dinamo. Prvi put gledao sam ga kao dvogodišnjak, cijelo djetinjstvo proveo sam s ocem na istočnoj tribini, da bih kao tipični klinac iz zagrebačke Dubrave s jedva 13 godina otišao među one najzagriženije fanove na maksimirski sjever (BBB još nisu ni postojali).

Zbog Dinama sam bježao od kuće, švercao se u vlakovima, gubio prednje zube, skupljao masnice, privođenja, informativne razgovore, prekršajne prijave, bio proglašavan ustašom, suradnikom neprijateljske emigracije, soroševcem, jugonostalgičarem, prolazio stotine tisuća kilometara - imam oko 350 gostovanja, trošio silan novac...Ukratko, shvatili ste da mi taj klub predstavlja mnogo. Barem mi je nekada predstavljao.

Jedan od ključnih razloga zbog kojeg sam postao liberal i prestao vjerovati u državnu i bilo kakvu vlast, pa eto, sada pišem tekst za Liberal, je to što mi je upravo vlast ukrala i uništila Dinamo. Nitko drugi. Nikakav Mamić, prije njega Canjuga, Šoić i ne znam tko...Nitko nego državna, lokalna, pravosudna, policijska, inspekcijska, porezna, financijska i svaka druga vlast.

Svi prezimenima nabrojani samo su suučesnici u pljački, otimačini i kaljanju imena nekada ponosnog nogometnog kluba koji je bio simbolom moga grada i moje nacije i koji su obožavale mase. Ali glavni odgovorni je - vlast! Znam da će vam taj incidentić u sveukupnosti grabeži imovine državno organiziranom pljačkom biti efemerna pizdarija i da ćete me možda smatrati razmaženkom, ali to je samo zato što podcjenjujete navijačku strast i smatrate da je uništenje neke tvornice ili tvrtke puno veće zlo. Možda nekome i je, ovo je isto tako mogla biti priča o obitelji Todorić, o Kutleu, Guciću, ali meni osobno - ne.

Ovih dana iz medija doznajemo detalje modusa operandi koji je moj dragi klub olakšao za astronomske sume čak i u svjetskim okvirima. Svi oni silni državni mehanizmi, zakoni, pravilnici, akti i nadzori koji su tobože trebali štititi interese mene, kao malog čovjeka, navijača toga kluba, nisu primijetili da je recimo NK Dinamo, između ostalog, za usluge posredovanja prilikom transfera Mathiasa Chaga iz niželigaša Metalca, tvrtki u vlasništvu Mamićevog sina platio niti manje niti više nego pola milijuna eura.

Naravno, to je samo kap u moru tisuća i tisuća strana optužnica te stotina milijuna izvučenih kuna, ali bilo kojem, čak i površnom pratitelju nogometa, jasno je da nekakav hrvatski niželigaški klub baš i ne može zadržati igrača kojeg želi Dinamo i da je tih pola milijuna eura koji su na taj način izvučeni iz Dinama, u najmanju ruku supersumnjivo. Kako to država štiti interese malog čovjeka, navijača i člana udruge ako dopušta na stotine takvih transakcija koje bi bile sumnjive i malo pametnijem učeniku trećeg osnovne?

U drugoj epizodi je iz Dinama na off shore račune izvučeno 3 milijuna eura kako bi se tobože namirili dugovi prema bivšim igračima. Od 17 igrača kojima je Dinamo navodno dugovao novac, čak 14 nije niti znalo za sume koju su im trebale biti isplaćene, a trojici je isplaćen smiješan novac, od 5 do 10 tisuća eura. Sve ostalo očito je završilo na računima obitelji Mamić i brojnih suradnika, a vrlo vjerojatno i među raznim državnim dužnosnicima i službenicima koji su mu štitili leđa. Sve ovo vrlo vjerojatno ne bismo niti doznali da po tko zna koji put, našu korumpiranu vlast nisu stisnuli, ovaj put to je bio američki FBI, šokiran sumanutim ciframa razasutima na off shore računima širom svijeta.

I upravo to je tragikomično. Država koja po ljevičarima ima funkciju zaštite malog čovjeka i nacionalnih vrijednosti od bahatih i nepoštenih bogataša, u još uvelike etatiziranoj Hrvatskoj, dopušta da se na primitivan i proziran način pljačka nogometni klub koji je bio jedan od njenih simbola, na čijem je stadionu, na kraju, krajeva, započet i fizički otpor agresivnoj politici koja je Hrvatsku trebala zatrti u počecima. I to nije sve!

U klub pod Mamićevim vodstvom upumpano je doslovce više stotina milijuna kuna gradskog i državnog novca, klub je također trošio gradske resurse i infrastrukturu. Taj novac kroz porez i prirez uplatili su nezaposleni očevi, samohrane majke, obitelji s više djece, umirovljenici i sirotinja koja jedva spaja kraj s krajem. Svi oni su u socijalističkoj Hrvatskoj gdje političari odlučuju o svemu, pa i tome koliko novca treba dati nogometnom klubu, bili prisiljeni davati novac klubu koji je očito bio obična krava muzara nekolicine ljudi koji su ga neformalno privatizirali bez jedne lipe.

Cisterne tinte potrošene su na loše izvedenu privatizaciju, desetljećima se cmolji nad otimačinom, a nedavno su čak i oni najbedastiji shvatili da niti nominalno privatna poduzeća poput Agrokora, zapravo i nisu, niti genezom, niti poslovanjem, bila sasvim privatna. Iza svega toga stoje vlast i država. Priča o Dinamu koji je na papiru obična udruga građana, baš kao i Lovačka udruga „Srndać“ iz Gornjeg Dragonožca, govori da je vlasnička forma (ili njen potpuni nedostatak) nebitna. Mamić praktično nije bio kapitalist nego obični zaposlenik udruge građana s tek mrvicu iznadprosječnom plaćom. U Hrvatskoj se pred žmirećom vlašću ili nekada i u njenoj režiji, krade i otima, a svim lopovima omiljena poštapalica je - „Neka institucije rade svoj posao.“

Na to bih nam svima odgovorio mrvicu parafraziranim citatom starog Reagana, koji se doduše te maksime držao samo djelomično (i on je ipak bio političar) - „Institucije nisu rješenje našeg problema. Institucije su problem.”