Zaintrigiranost slučajem poznatih sportskih djelatnika koji su "prebjegli" u Bosnu i Hercegovinu navela me da pružim svoj kratki osvrt na pravni sustav koji je nažalost, a možda nekima i srećom, još jednom zakazao i dokazao da papir očito sve trpi. Zadnjih dana u medijima se nagađalo hoće li mlađi brat Mamić napustiti Hrvatsku. Baš slučajno, to se i dogodilo.

Dotični gospodin otišao je u zemlju svog drugog državljanstva i sada traži da mu se odobri izdržavanje kazne zatvora u BIH. Kao što smo sigurno već na početku zaključili, u Hrvatskoj je vrlo primjereno da osoba koja je pravomoćno osuđena na kaznu zatvora u iščekivanju njenog izvršenja slobodno okolo šeta, osobito kad ima dvojno državljanstvo.

U ovom tekstu nastojat ću vam približiti situaciju koja je zadnjih dana digla medijsku prašinu te pokazala kako uistinu funkcionira naš pravni sustav. 

Drži li naš zakonodavac uporno nekakav povez preko očiju ili jednostavno ne želi vidjeti šire?

Pa krenimo redom. Naš Zakon o kaznenom postupku donesen je već davne 2008. godine te je u mnogo navrata mijenjan. Očigledno ne kako treba. A i ne treba nas ta činjenica puno ni čuditi, budući da smo u samom vrhu europskih država protiv koje Sud za ljudska prava u Strasbourgu redovito donosi presude.

Za početak, postavlja se pitanje zašto dotičnom okrivljeniku nije određen istražni zatvor te jesu li mu mogle biti izrečene mjere opreza, odnosno mjere osiguranja nazočnosti okrivljenika. E pa vidite, prvostupanjski sud je donio osuđujuću presudu na 4 godine i 8 mjeseci, što znači malo manje od čuvenih 5 godina kada bi mu se obligatorno morao odrediti istražni zatvor. Ista presuda je potvrđena i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
 
Opet ništa začuđujuće kad znamo kako funkcionira pravosuđe. Dakle, u ovom se slučaju nije morao odrediti istražni zatvor, ali držim da se mjera opreza privremenog oduzimanja putne isprave za prijelaz državne granice definitivno mogla donijeti bez obzira na navedeno. Time bi se izbjeglo upravo ovo što se dogodilo. Treba napomenuti da o takvim mjerama odlučuje slobodno sud.

Drugi problem je što je određivanje takvih mjera opreza isključivo u nadležnosti prvostupanjskog suda pa bi se moglo reći da je naš Vrhovni sud po tom pitanju imao zavezane ruke. Usudila bih se reći da je možda i postojala želja, ali očigledno ne i mogućnost.

Naime, u Zakonu nigdje izričito ne stoji takva zabrana. Ali uzmimo da bi se nekakvim tumačenjem moglo doći do takve spoznaje. Zapravo, do najveće intrige našeg pravnog, konkretno kaznenog sustava, dolazi nadalje.

Uzmimo da je VSRH nekim čudom i izrekao mjeru opreza te oduzeo takvu putnu ispravu, kako bi spriječio Mamića da otputuje u drugu državu, pitanje je uopće dokad bi takva mjera mogla trajati. Kaže naš Zakon, do izvršnosti presude. To u prijevodu znači, samo do onog trenutka dok presuda ne bude uredno dostavljena osuđeniku.

Međutim, tu nije kraj problemima. U tom trenutku taj isti osuđenik uopće ne stupa na izdržavanje kazne zatvora. U praksi do toga dolazi tek kada sudac izvršenja pozove osuđenika kako bi ga uputio na izdržavanje kazne zatvora. U tom periodu od izvršnosti presude do izdržavanja zatvora, mjera opreza više ne bi bila na snazi i opet bi se pojavila mogućnost da u tom razdoblju od nekih mjesec dana osoba jednostavno "otputuje".

Sad je taj isti Mamić podnio zahtjev za odsluženjem kazne u BiH. Čekamo odluku Ministarstva pravosuđa.

Mamić kaže da nije bjegunac i da zahtjev temelji na zakonima te međunarodnim konvencijama. Istina, dakako, tu ništa nije sporno. Sporno je ono što naš zakonodavac ne želi vidjeti. Napominjem da ovo nije prvi takav slučaj i da će ih u budućnosti još sigurno biti.

Realno, idealan zakon ne postoji. Uvijek će biti kamen spoticanja. Ali ono što bi nas trebalo zabrinjavati je da zakonodavac ništa ne poduzima već dulje vrijeme i jednostavno otvoreno dopušta zlouporabu prava. Ne samo zakonodavac, već i sud. Stranke imaju i moraju imati svoja prava, ali sud je taj koji mora spriječiti njihovu zlouporabu. I vjerujte, po tom pitanju se ništa revolucionarno neće dogoditi, pa čak i nakon ove hajke.

Preostaje nam svima zajedno jedino čekati da opet neka popularna osoba prebjegne u drugu državu pa da svakodnevno iz medija doznajemo o kojekakvim egzibicijama u pravosuđu. Bar ćemo se imati čemu smijati.

Od pravde smo svakako miljama daleko, ali ono što bi trebalo biti u fokusu je  bar približavanje pravu. Izgleda da mu se mi i nismo baš približili, iz tko zna kojih razloga.

Za kraj bih citirala Mamićeve odvjetnike, koji kažu da "ne razumiju zašto se toliko inzistira na tome gdje će osoba kazneno odgovarati, odnosno zašto se stalno BiH mistificira kao mjesto gdje se ne bi smjela izdržavati kazna".

Zaključite sami.