Zadnjih nekoliko dana su bar tri događaja oslikala glavni moralni problem društva u Hrvatskoj - neodgovornost. Moralni problemi imaju širok utjecaj na društvo u cjelini te se njihovi negativni efekti osjete u svim sferama života. Neodgovornost nagriza same temelje na kojima bi trebalo bazirati napredno, uljuđeno i bogato društvo. Njene učinke možemo vidjeti u politici, pravu, ekonomiji, sportu, diplomaciji i skoro svim aspektima funkcioniranja jednog društva.

Prvi je slučaj verbalnih prijetnji ministra branitelja Medveda novinaru Vojislavu Mazzuccu zbog novinarovog izražavanja sumnje na koruptivno djelovanje prilikom zapošljavanja ministrovog sina u državnoj zaštitarskoj tvrtci AKD koja je prošle godina dobila ugovor za osiguravanje prostorija Ministarstva branitelja. Situacija u kojoj ministar telefonski prijeti novinaru je nedopustiva u državama koje se žele nazivati razvijenim i uređenim liberalnim demokracijama s vladavinom prava i neovisnošću medija. Takvo ponašanje bi se moglo tolerirati u zemljama kao što je Rusija, ali za njih ne smije biti prostora u državama koje žele pripadati civilizacijskom krugu zemalja koje njeguju slobode među kojima je i novinarska sloboda.

Kao da sama činjenica da je ministar uputio verbalne prijetnje jednom novinaru nije dovoljna da pokaže njegovu neodgovornost, on još i odbija priznati krivnju te tvrdi da "nije tako mislio". Ne možemo znati što je ministar mislio pod "...u meni će se probuditi vojnički duh", ali to nije ni bitno jer javni dužnosnici imaju odgovornost za izgovorenu riječ, a ne misli. Kao uostalom i svi drugi građani. A izgovorene riječi definitivno izgledaju kao prijetnja.

Bilo kakva prijetnja koju uputi osoba na javnoj funkciji, a posebice s pozicije moći kao što je ministarska, je ozbiljnija od prijetnje običnog građanina. U ovom slučaju se očito radi o pritisku na novinara i time ugrožavanju novinarskih sloboda. Neodgovornost je stoga višestruka jer se odnosi na samu prijetnju, na poziciju moći s koje je prijetnja upućena, na javni karakter te pozicije i na kasnije izbjegavanje odgovornosti i relativizaciji prijetnje.

Odgovorna vlast bi u najmanju ruku zahtijevala od ministra da uputi javnu ispriku, ali izgleda da domaći politički akteri još nisu dovoljno demokratski zreli za takvo nešto.

Drugi slučaj se bijeg Zdravka Mamića (i drugih) u BiH dan prije izricanja presude za počinjene financijske malverzacije. Direktni bijeg od pravne odgovornosti je dovoljan krimen da Mamića proglasimo jednom od najneodgovornijih osoba u javnom životu, ali to nije bilo toliko iznenađujuće nikome tko je pratio sami tijek suđenja u kojem se obrana nije temeljila na dokazivanju neistinitosti optužbi nego na izbjegavanju odgovornosti metodama izbjegavanja, krivotvorenja i lažnog svjedočenja. U tom procesu sami optuženik je koristio standardni repertoar neodgovornih ljudi koji manipulacijom, zastrašivanjem i lažima izbjegavaju istinu i odgovornost. Bijeg u susjednu zemlju je samo vrhunac cijelog folklora.

Treći primjer otkriva da se ne radi o izdvojenim slučajevima nego o općem društvenom stanju. I to ustvari otkriva da društvo nije ljuto na Mamića, Medveda i druge zbog toga što su izbjegavati odgovornost, nego što su odgovornost izbjegavali na efikasniji način kojim su se bolje financijski okoristili. Kao što građanima RH nije problem sama krađa koliko činjenica da je netko ukrao više on njih, tako im ne smeta ni neodgovornost jer i sami prakticiraju, opravdavaju pa i slave neodgovorno ponašanje.

Radi se o vijesti da su radnici Podravke godinama krali male količine proizvoda. Reakcije na vijest su bile očekivane za društvo koje neodgovornost smatra vrlinom. Velika većina komentatora je relativizirala krađu primjerima još veće krađe. "Mamić je ukrao milijune, a vi zatvarate ljude zbog krađe pašteta!", "Političari kradu gdje stignu, a vi se okomili na radnike" i slično su izjave koje prikazuju svu bijedu društva. Istom logikom se ubojice može opravdavati riječima "Hitler je pobio milijune, a vi se na ovoga okomili!", silovatelja Paravinju se može opravdavati riječima "U ratu neki siluju stotinu žena, a vi sitnog miša hvatate!"...

Takve relativizacije su znak truleži društva opsjednutog izbjegavanjem odgovornosti traženjem drugoga krivca, kokošarskog mentaliteta koji misli da nikome ne može biti bolje ako drugome nije gore, zločinačkog svjetonazora koji smatra da tuđe zlodjelo daje opravdanje njegovom zlodjelu.

Korijen svega možda seže u ideju da postoji konačna količina bogatstva koja je podijeljena među ljudima, a jedini način da se poveća svoj dio je da se drugome istodobno smanji njegov dio. Takav svjetonazor stvara ljude koji misle da je jedini način njihovog bogaćenja u smanjivanju tuđeg bogatstva, da je jedini način povećavanja njihove sreće smanjivanje tuđe sreće, da je jedini način njihovog razvoja sabotiranje tuđeg razvoja, jedini način poboljšavanja vlastitog stanja je u pogoršavanju stanja nekog drugog.

Radi se o mentalitetu nulte sume, ideje da je trenutno ukupno stanje nepromjenjivo a jedini način osobnog probitka je oduzimanje nekome drugome. Taj mentalitet je stvorio društvo u kojem se cijene oni koji "uzmu" a ne koji stvore, u kojem se cijene oni koji se "snađu" a ne oni koji rade, u kojem se cijene oni koji "zajebu sistem", a ne oni koji poboljšaju sistem.

Paralelno s građenjem funkcionalnih institucija zdrave tržišne ekonomije, pravne države, ljudskih prava i sloboda, novinarskih sloboda, uravnoteženog izbornog sustava i modernog obrazovanja trebamo graditi i društvene institute odgovornosti, rada, poštenja i uljuđenosti. U suprotnom će formalne institucije ostati samo mrtvo slovo na papiru, a neformalne institucije i društveno stanje svijesti će sabotirati svaki potencijalni napredak.