"Hrvatski jezik je težak, a ljudi nemaju strpljenja kad čuju pogrešne padeže. Još uvijek se mučim s padežima, a sugovornici se ne žele ni potruditi da shvate što želim reći čim čuju krivi padež", požalio mi se dr. Yeop, rođeni Malezijac koji živi u Hrvatskoj već 15 godina, ali kako sam tvrdi, okolina ga još uvijek ne prihvaća kao "svoga".

Rekao mi je svoje pravo ime, ali odmah je upozorio kako će sad vjerojatno "opet primati prijetnje smrću" kao što je primao svaki put kad je dosad izašao u javnost i rekao nešto što se Hrvatima nije svidjelo. "Moje ime se može guglati, moj doktorski rad je na internetu, onda dođu do mojih privatnih podataka, broja telefona pa me zovu sa skrivenog broja i prijete da će me prebiti". Zato sam odlučio da ćemo ga u ovom članku zvati onako kako ga njegovi prijatelji i kolege na poslu zovu - dr. Yeop.

Idemo od početka. Dr. Yeop je rođen u Kuala Lumpuru, ali je tamo živio svega nekoliko godina. Njegovi su roditelji bili diplomati pa se u mladosti selio po raznim zemljama. Za studij je izabrao medicinu u Zagrebu, ali se po završetku faksa našao u problemu. Nije se mogao vratiti u Maleziju jer tamo ne priznaju hrvatsku diplomu, a u Hrvatskoj zbog birokratskih zavrzlama nije mogao odraditi staž i doktorat bez domovnice. Godinama se borio s hrvatskom birokracijom i zakonom, a za to vrijeme je radio kao konobar u Zagrebu. "Bio sam i beskućnik, čistio sam WC-e da bih preživio", prisjeća se.

Nakon godinu i pol birokracija mu je omogućila da se prijavi za stažiranje koje je odradio u Hitnoj pomoći na otoku Cresu. Potom je radio neko vrijeme u Kostajnici, da bi sada radio u varaždinskoj Hitnoj pomoći. Živi u Zagrebu i svakodnevno putuje na posao u Varaždin.

U studentskim danima imao je problema sa zagrebačkim skinheadsima koji su ga često fizički napadali u gradu, a policija mu je rekla da ne može puno učiniti pa se naučio sam braniti. U zadnje vrijeme nema takva iskustva, ali prije godinu dana ga je netko nazvao sa skrivenog broja i rekao: "Dođi u Dubravu da te razbijemo".

"Oni su toliko lijeni da ne bi došli do mene, već žele da ja idem u Dubravu da bi me istukli. Rekao sam im neka dođu u McDonald's, naravno da ja nisam došao." Kaže da ne zna tko bi to uopće mogao biti. "Prvi put kad su mi prijetili prijavio sam policiji, ali onda kad sam shvatio da od toga ništa, odustao sam od prijavljivanja."

Hrvati obično misle da su tolerantan narod koji poštuje goste. Prema turistima se prilično dobro odnosimo. Međutim, dr. Yeop kaže kako se on stalno osjeća kao turist jer ga tako ljudi ovdje uvijek gledaju, bez obzira što živi u Hrvatskoj već 15 godina. Posebno mu je teško u međuljudskim odnosima jer mentalitet je posve drugačiji.

"Ljudi su prijateljski raspoloženi, ali budući da su oni obično zajedno odrastali teško je postati dio njihovog društva. Trebaju proći godine da bi te netko ovdje prihvatio. U Americi, prvo ćeš dobiti povjerenje dok ga ne zaj..eš, a ovdje je obratno - prvo si kriv dok ne dokažeš suprotno. Rečeno mi je da trebam razmišljati kako bih trebao postupati i onda raditi sve suprotno od toga, da to tako funkcionira ovdje.

Zaljubio sam se u jednu djevojku, Lana se zove, imali smo ozbiljnu vezu dok njezin otac nije saznao. Maltretirao ju je godinu dana dok nije prekinula sa mnom. U to vrijeme bio sam musliman i usprkos mojoj diplomi s medicine, nisam bio dovoljno dobar zbog moje boje kože i religije. Njezine prijateljice su je nagovarale da u dnevnik zapisuje sve što učinim pogrešno, tako da se uvijek može podsjetiti na onih 1% negativnosti u našoj vezi umjesto da razmišlja o pozitivnim stvarima. Sve je naopako", prepričava dr. Yeop.

Kaže da je čudno i raditi u Hrvatskoj. "Ovdje se slijedi stara hijerarhija, ali ljudi pokušavaju biti cool kad kažu 'govori mi TI'. Ali onda zapravo ne slušaju što im govorim budući da izgledam mlađe, zaborave da imam skoro 40 godina. Ovdje ljudi imaju veliki problem s ponosom i egom ako im netko dokaže da su pogriješili u nečemu.

Na području medicine ovdje se rade mnoge stvari i dalje na stari način jer nova literatura dolazi na engleskom jeziku, a većina liječnika ne zna dobro engleski jezik, barem ne dovoljno da mogu čitati tu literaturu. Zato, kad napravim nešto 'posebno' i zasnovano na znanstvenim dokazima, kažu mi da to radim pogrešno pa im moram pokazivati nove znanstvene članke, ali oni još nisu prevedeni na hrvatski pa je to problem..."

Hrvatski negativni stav i kukanje, kaže, prešli su i na njega. "Još uvijek se ne mogu naviknuti na tolike ljude sa smrknutim izrazom lica kao da je sve propalo. To utječe na moju psihologiju i na kraju postajem poput njih. Uhvatim sebe često kako se žalim, gunđam i cvilim radi praktički ničega."

Prijateljski odnosi su jako teški i zeznuti u Hrvatskoj. "Izgubio sam tonu prijatelja zbog 'noževa u leđima', ne postoji lojalnost. Budući da sam azijat, svi misle da sam Kinez ili Japanac, a to je meni uvredljivo jer ti su narodi desetljećima ubijali Malezijce. Prvih 10-ak godina sam se borio protiv toga, a sada se jednostavno pravim da nisam razumio."

"Lakše mi je da se ponašam kao turist jer me tako stalno tretiraju. Imam prijatelja crnca, rođenog Hrvata iz Virovitice, a Zagrepčani se i prema njemu ponašaju kao da je turist. Kada me netko izvana pita jesam li Hrvat, kažem im da ne mogu biti jer nisam bijel. To šokira ljude sa Zapada."

Kaže da ima u Hrvatskoj i mnogo ljudi koji nisu rasisti, dobrih ljudi, "pogotovo izvan Zagreba", ali "nakon što su mi najbolji prijatelji tijekom ovih 15 godina zabili nož u leđa, teško je vjerovati ikome."

U početku je volio izlaziti i upoznavati nove ljude. Sad to više ne čini, kaže da se boji da ne dođe do tučnjava zbog njegove boje kože. Ima li na kraju ipak nešto pozitivno za reći o svome iskustvu u Hrvatskoj?

"Nažalost, 99% moga iskustva u Hrvatskoj nije pozitivno, ali ima i nekih pozitivnih stvari. Na primjer, živim u jeftinom stanu u Zagrebu gdje susjedi zapravo međusobno razgovaraju i svatko pazi na susjedne stanove kad netko nije doma. To je prava rijetkost."