Kakav tjedan!

Građani su sigurno sretni što se najnoviji nastavak Tajnog agenta 007 snima u Hrvatskoj. Bond, James Bond. Zamislite koja je to reklama za ovako malu zemlju. Ljudi žele znati sve o glumcima. Žele prisustvovati snimanju. Novinari se pretrgli od intervjuiranja svih koji su ikad pogledali bilo koji film u kojem je Bond centralna figura.

Još jednom je mala zemlja uspjela doći u centar pažnje, što će sigurno utjecati na rast svekolike potrošnje. Vrhunski rezultat u turizmu je neizbježan. Novac će se slijevati u sve razine proračuna. Sjajno! Tako se to radi.

Scenarij filma je više nego napet. Trgovanje utjecajem, bivši i sadašnji visokopozicionirani političari, curenje informacija, lažni sms-ovi, vozači istaknutih ministara, MUP, razni kumovi, DORH, elitna prostitucija, spis koji se izgubio u selidbi, rekonstrukcija spisa...

Imamo čak i jednog neartikuliranog ministra obrane koji neumorno hoda po zemlji i govori svima da je on zadužen za sigurnost. Dinamično i zanimljivo.

Neka mi oproste fanovi James Bonda, no moram primijetiti da redatelj nije potpuno bio na visini zadatka. Osoba optužena za curenje informacija preziva se Curić! Curić? Zvuči kao loš pokušaj memo tehnike.

Što je s dijalogom? Glavni likovi neprestano ponavljaju rečenice tipa "neka institucije rade svoj posao". Ili stabilnost i vjerodostojnost? Takav dijalog malo kvari dojam.

Gledatelji su svjesni da filmovi služe za zabavu. Svjesni su i da hollywoodska tvornica filmova prodaje maštu te da se takve stvari ne događaju u stvarnom životu.

Vrlo lako možemo to dokazati. U demokratskim zemljama trgovanje utjecajem, kada biva otkriveno, strogo se sankcionira. Osoba uhvaćena u takvoj raboti promptno nestaje s političke scene.

Curenje informacija je nedopustivo. Provode se temeljite istrage. Uključuju se svi raspoloživi poligrafi. Nikoga se ne zaobilazi dok se ne pronađe krivac i podigne optužnica koja se dokazuje, a s druge strane opovrgava, pred sudskim tjelima. Zbog propusta, šlamperaja i neorganiziranosti lete otkazi na sve strane. Ministri i ostali visokopozicionirani političari daju ostavke ili ih premijer smjenjuje brzinom munje.

Lažni sms-ovi? Svaki školarac zna sve o lažnim sms-ovima. Kako ih poslati i kako ih provaliti. U uređenoj državi ne maše se takvim sms-ovima kao krunskim dokazima za ovo ili ono.

Vozači osoba na visokim pozicijama prolaze temeljitu sigurnosnu provjeru. Ne može baš svatko vozati okolo uvažene političare. Ili ona scena u kojoj doznajemo da jedan ministar ima šest vozača na raspolaganju. Ma, molim vas!? Tko normalan bi to povjerovao? Šest? Na plaći? Na teret poreznih obveznika?

Onda ti kumovi s čudnovatnim radnim zadacima. Nikome ne bi palo na pamet da ih za išta plaća. Filmovi ovog žanra ne bi mogli egzistirati bez policajaca i odvjetnika. Bitno je da gledatelji shvaćaju da MUP u stvarnosti ne funkcionira na taj način. Zaposlenici MUP-a su vrhunski profesionalci na koje nitko ne može vršiti nikakav politički utjecaj. O manipuliranju i neprimjerenom kadroviranju nema ni govora.

Ono što također možemo pripisati svijetu mašte je scena gubljenja spisa u DORH-u. I to tijekom selidbe. Jasno nam je da se spisi pohranjuju na hard diskovima visokosofisticiranih računala koja su zaštićena s milijun različitih razina zaštite. Automatski se bilježi stanje spisa, svaka promjena, svaki ovlašteni ili neovlašteni pristup istom. Čitav DORH može se seliti i na Mars, a da iz tako pohranjenog spisa neće nestati niti zarez u rečenici. Ipak živimo u 21. stoljeću.

Pitanje rekonstrukcije spisa je stvarno fantastično. Na koji način spis treba biti rekonstruiran da bismo mi donijeli nekakav zaključak? Kako će se to učiniti? Možda je bitnije tko će to učiniti. Je li to uopće u skladu sa zakonom?

Kad bi bilo moguće da se to sve negdje događa, opozicija u toj državi satrala bi vladajuće na bezbroj načina. Argumentirano, glasno i učinkovito. Koalicijski partneri vladajućih, uz oštru osudu, momentalno bi napustili koaliciju. To se zove odgovornost. Političari su odgovorni građanima i moraju štititi njihove interese. Nekako je to ispušteno iz scenarija, što film čini irelevantnim.

Veliko razočaranje filmom uvjetovano je činjenicom da Jamesa Bonda nema niti u jednoj sceni. Gledatelji uzalud čekaju da se Bond pojavi i na svoj način, strogo i pravedno, riješi sve probleme. Nismo ga dočekali. Kao niti rasplet filma. Čekamo nastavak, s onim blagim osjećajem da će se pojaviti tajni agent 00. Onaj broj sedam svjesno je izostavljen.

Dvije nule obično označavaju prostoriju u kojoj se nalazi toalet za dame i gospodu. Ta priča upravo tamo i spada. Potegnemo vodu, u nadi da je otpad biorazgradiv, a ne radioaktivan.

Vjerujem da gledatelji filma primjećuju evidentnu razliku između mašte i stvarnosti.

Slijedom toga ostaje pitanje na koje još nemamo odgovor: Zašto mi, već više od dva desetljeća, živimo u svijetu mašte?