Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH u trećem mandatu, dao je nedavno
izjavu koja je uznemirila dobar dio novinara i javnosti:
"U Hrvatskoj se nikad nije živjelo bolje. Hrvatska nikad nije bila razvijenija."Istu izjavu Plenković je dao i lani u
intervjuu za RTL. Zapravo, mogao ju je dati bilo kad od početka svoga prvog mandata do danas, bila bi točna. Tehnički, izjava je 100 posto točna - Hrvatska zaista nikad nije bila razvijenija i prosječni Hrvat zaista ovdje nikad nije živio bolje nego danas.
Ali evo u čemu je kvaka - isto se može reći za skoro svaku zemlju u Europi, izuzev Ukrajine (iz objektivnih razloga) i možda Kosova, BiH i Makedonije. U svim ostalim dijelovima Europe - tako pokazuju svi relevantni podaci - danas se živi bolje nego ikad u povijesti. To, dakle, nije nešto što ima puno veze s Plenkovićem i njegovom vladom. To je stvar globalnog napretka - ekonomskog, tehnološkog, humanog, svakog vida napretka koje čovječanstvo ostvaruje, a Hrvatska je njegov dio.
Koliko je Plenkovićeva vlada imala utjecaja na taj napredak? Ne prevelik. Vlada je uglavnom uteg - ne samo kod nas, nego bilo gdje. Vlada je kočnica napretka, nužno zlo. Vlada može pretjerati pa zakočiti taj napredak (kao što su činile vlade
Jadranke Kosor i
Zorana Milanovića u Hrvatskoj) ili može biti malo slabija kočnica koju će napredak moći savladati.
U Plenkovićevom slučaju, u njegovu obranu možemo reći da je njegova kočnica napretka zasad izdržljiva. No, vidjet ćemo kako će to biti ubuduće jer što je čovjek duže na nekoj poziciji moći, pogotovo ako je to pozicija najvećeg moćnika u zemlji, bit će sve gori. A Plenković je ovdje već predugo na toj poziciji i to postaje sve očitije po aroganciji koju pokazuje.
Za one koji ne vjeruju da Hrvati danas žive bolje no ikad, dovoljno je pokazati jedan graf. Hrvatska je 2000. bila po BDP-u per capita ispod globalnog prosjeka. Danas je daleko iznad njega i po klasifikaciji Svjetske banke Hrvatska danas spada u krug najrazvijenijih zemalja svijeta. To je službeno to.
Međutim, Plenković voli preuzimati zasluge za postignuća koja nisu njegova. To nema puno veze s time tko je na vlasti u Hrvatskoj. Hrvatska je od 1990-ih do danas ostvarila približno sličan napredak kao neke druge ex socijalističke zemlje. Naš ekonomski napredak ne razlikuje se mnogo od onoga koji su postigle Slovenija i Rumunjska.
Zašto nas je
Poljska prestigla i zašto ona postiže značajno
bolji napredak od Hrvatske? Kako su Irska i
Malta mogle postići puno značajniji napredak u posljednjih 30 godina? Znam, netko može reći da je Hrvatska imala rat, ali to nije nešto što dosad nismo mogli nadoknaditi i svejedno napraviti više.
Plenkoviću je ovo treći mandat, a da nijedan gorući problem, koje je, istina, naslijedio, nije ni pokušao trajno riješiti. Što je sa zdravstvenim i mirovinskim sustavom čije reforme stalno odgađamo?
Kad je trebalo provesti značajne protržišne reforme, onakve kakve je
provela Malta, Plenković je zaključio da mu je politički isplativije to odgoditi i otvoriti vrata za radne imigrante koji će - bar na neko vrijeme - odgoditi neophodne i bolne reforme. Osobno nemam ništa protiv radne imigracije, često pišem u obranu radnih imigranata i otvaranja tržišta rada, ali to mora dovesti do nezadovoljstva kod značajnog dijela stanovništva, a potencijalno i do većih problema u budućnosti.
No, iz njegove perspektive, a to je perspektiva karijernog političara koji je u stanju sve žrtvovati za osobni ostanak na vlasti, bilo je logičnije napraviti bilo što samo da se odgodi ono neizbježno, ono što nas svakako čeka, budući da bi to moglo dovesti do nezadovoljstva mnogih javnih službenika i samim time promjene vlasti.
Hrvatsku čekaju bolne reforme javnog sektora, ozbiljno restrukturiranje, smanjenje broja javnih službenika, privatizacija mnogih javnih poduzeća i konačno - ozbiljne promjene zdravstvenog i mirovinskog sustava. To su tempirane bombe. Zdravstvo nam je vreća bez dna koja gomila sve veće dugove.
Plenković je u svom prvom mandatu učinio neke pozitivne stvari, ali samo djelomično, kad je proveo djelomičnu reformu poreza na dohodak i liberalizirao određena tržišta. No, to nije dovoljno. Zadnje 3 godine, kad je shvatio da Hrvati zarađuju sve bolje, požurio je s novim porezima i nametima, pogotovo na one koji samostalno zarađuju. Pokrenuo je
rat protiv malih iznajmljivača - vjerojatno zato što ti ljudi ne ovise o državi, a Plenković ne voli kad je netko neovisan o njemu.
Napravio je veliku preraspodjelu - oteti onima koji su samostalni i brutalno povećati plaće javnom sektoru. Državna potrošnja
probija krov, a proračun se, unatoč većim nametima, puni sve slabije. Zato imamo
inflaciju - jedino što raste, a za što Plenković kukavički izbjegava preuzeti odgovornost iako je isključivo njegova krivica.
Imamo, dakle, premijera koji se busa u prsa postignućima koja imaju najmanje veze s njim, a izbjegava preuzeti odgovornost za one stvari koje jesu njegova zasluga. Na kraju, u povijesti će ostati upamćen kao premijer s najvećom inflacijom u povijesti ove zemlje.
