Već se dugo pokušavam natjerati pisati o temi koja me prilično kopka, ali mi je veoma mučna za pisanje jer uključuje smrt. Iako je to meni u svakodnevnom životu česta tema, nisam jedan od onih koji bi mogli svaki dan drviti o tome, baš poput naših predivnih medijskih djelatnika kojima je to postala bolesna opsesija i instant tema za brzi klik.

No ipak, u ratovima na društvenim mrežama koronaši razumnim ljudima na bolestan način spočitavaju osam tisuća mrtvih jer se nismo pridržavali mjera iako se danas točno zna koga i na koji način napada virus kovida. Već par mjeseci slušam razne priče o lošem bolničkom sustavu i njegovom odgovoru na pandemiju, a i privatno sam imao slučaj koji me je naveo da se zapitam u kakvom društvu živimo.

U mojoj županiji bolnice su politički instruirane i ljudi se svakodnevno mole da im ne zatrebaju jer se iz njih nerijetko vraćaju u drvenom sanduku. Tako je bilo i tijekom ove krize kad su nam zabranili posjete i tako onemogućili bilo kakvu kontrolu liječenja. U prošlosti, upravo je takvo djelovanje bilo presudno za spašavanje nekih jako bliskih ljudi iz mog kruga. Naše su bolnice u strašnom deficitu s kvalitetnim medicinskim osobljem pa su odjeli puni starijih ljudi često bili obično čistilište pred smrt.

Ako imaš nekog poznatog, događalo se da te se nazove doma i upozori na možebitnu smrt bliske osobe jer se za nju jednostavno nema tko brinuti. Ako si pak bez veze i poznanstva, tvojeg starčeka vezalo se za krevet i kljukalo sedativima dok iscrpljeno tijelo nije reklo bok ovom trulom zemaljskom svijetu kojemu su neki od tih ljudi dali najbolje od sebe.

Saslušao sam par potresnih svjedočanstava gdje su djeca pacijenata došla na odjele i zatekla svoje najmilije pod sedativima u polumrtvom stanju. Od njih je struka digla ruke jer su stari i nemoćni, a evo znam neke koji su posredstvom najmilijih napustili bolničku sobu pa danas šeću dvorištem i svojom pojavom uveseljavaju obitelj. Nemamo razloga ne vjerovati medicinskom osoblju i doktorima da su proveli mnoštvo strašno napornih dana na odjelima, ali bilo bi glupo ne spomenuti i da su prošlo ljeto bolnice bile prazne, a sestre se doslovno tjeralo doma na plaćeni godišnji.

Koliko desetaka ili stotina ljudi smo mogli spasiti samo da smo postupili ljudski, pitanje je na koje nikad nećemo dobiti odgovor jer su akteri ovih događanja pod zemljom, a živima je najlakše misliti da su tvornice smrti bile uzrokovane izričito virusom. Ovaj tekst pišem iz pijeteta prema starijima koji su možda mogli živjeti da nije bilo kolektivne histerije, a i prema njihovim najmilijima koji su bez zadnjeg pozdrava ispratili voljene i nastavili živjeti s upitnikom iznad glava.

Kad bi svi funkcionirali kao sustav kojim upravlja država, svijet u ovakvom obliku davno bi nestao.