Nedavno je tvrdila kako želi da skandinavske zemlje budu primjer Hrvatskoj, ali ne želi skandinavska rješenja kad je riječ o konkretnim problemima.

Od početka mi je bilo čudno toliko medijsko forsiranje Dalije Orešković kojim se umjetno pumpa rejting. Pogledao sam i pročitao intervjue i nisam mogao naći ništa po čemu bi se ona isticala od hrpe opcija koje već imamo i uglavnom se nalaze u Amsterdamskoj koaliciji. Zato me nije začudio status na njenoj Facebook stranici:

"Danas se odlučivalo o stečaju brodogradilišta s tradicijom duljom od 160 godina. Preživio je Uljanik i Habsburšku monarhiju, fašističku Italiju, i Jugoslaviju, nekoliko državnih uređenja i veći broj nezamjenjivih i vječnih vladara. Hoće li preživjeti ovakvu Hrvatsku?"

Njeno pitanje pokazuje veliku ekonomsku nepismenost, odnosno totalno nerazumijevanje funkcioniranja tržišne ekonomije. Kakve veze ima tradicija s poslovanjem? Jedino pitanje koje se treba postaviti jest: je li Uljanik potreban tržištu? A na to pitanje je tržište dalo odgovor još davnih dana, počevši od onog trenutka kad je država odlučila da ga mora financijski podupirati jer će u protivnom propasti.

Dakle, tržište je Uljaniku davnih dana reklo NE i svako odgađanje njegovog kraja može se mjeriti u milijardama kuna koje će porezni obveznici ulupati u tu vreću bez dna i svrhe. Taj novac nije državi pao s neba, ona ga mora uzeti od gospodarstva i potrošača, svojih građana. Država će kočiti zdravo gospodarsko tkivo i sputavati njegov napredak da bi odgodila neminovno - a to je gašenje proizvodnje koja na tržištu više nije potrebna.

Dalija Orešković je u svojim ranijih intervjuima često spominjala skandinavske zemlje kao uzor i primjer kakva bi Hrvatska za nju trebala biti. Na primjer: "U ekonomskim pitanjima težimo skandinavskom modelu". Već sam otprije naučio, kad neki političar spominje Skandinaviju, da u pravilu nema pojma o čemu priča. Jer skandinavske zemlje su pitanje svojih brodogradilišta riješile još davnih dana - pustile su ih da propadnu.

Skandinavci nisu naricali nad dugom brodogradarskom tradicijom, koja je kod njih sasvim sigurno dulja i bogatija od naše, zato što razumiju da takve emocije ne idu s ekonomskom politikom. Nije to kulturno-umjetničko društvo, pobogu!

Ali kao i inače, kad se neki političar koji načelno voli spominjati Skandinaviju nađe pred konkretnim pitanjem, on će tražiti rješenja suprotna od skandinavskih. Iako nisam još naišao na njen stav o privatizaciji ili vaučerizaciji školstva i zdravstva, nekako sam siguran da bi se gospođa Orešković, kao i mnogi drugi zaljubljenici u Skandinaviju (uključujući Ivicu Puljka), grozila od skandinavskih rješenja.

I pitam se ozbiljno jesu li njeni fanovi munjeni ili što. 79% ispitanih na Poligrafu, koji su izabrali da će na sljedećim izborima glasati za nju, protivi se spašavanju brodogradnje. Također, velika većina njenih fanova (čak 89%) podupire legalizaciju marihuane iako je ona još u svom gostovanju kod Stankovića jasno rekla što misli o tome.

Znaju li ti ljudi koga podržavaju ili će jednostavno prigrliti svako novo lice koje im mediji serviraju? Koji su im kriteriji za odabir političara? Možda su neki pomislili kako je riječ o jednoj svježoj, liberalnoj i progresivnoj opciji (prema rezultatima njenih glasača na Poligrafu to bi se moglo zaključiti), ali u tom slučaju mislim da su se masovno zeznuli.

Prema onim stavovima koje je dosad javno iznijela, mislim da je riječ o populistici na kvadrat, bućkurišu konzervatizma, jugonostalgije i ljevičarenja po potrebi. U svome "programu" (što više sliči na srednjoškolsku zadaćnicu) tvrdi da "nikada nije bilo gore nego danas" i da sadašnje mlade generacije "žive gore od svojih roditelja". U kojem to svijetu? Da ne piše Dalija Orešković, kladio bih se da je riječ o Ivanu Pernaru ili Viliboru Sinčiću.