Piše: Mario Nakić
22.11.2019.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Piše: Mario Nakić
22.11.2019.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Kad čujem "debatni klub" ili "debatno društvo", mene to podsjeti na jako lijepe i zabavne trenutke iz moje mladosti. Debatu sam otkrio na početku srednje škole i otad mi je to godinama bila velika strast. Rat još nije završio, ali u Pakracu je škola već radila i bilo je sasvim dovoljno učenika za po jedno odjeljenje svakog razreda gimnazije (uz još neke smjerove). Skupilo nas se desetak koji smo baš bili zagrijani za vježbe govorništva i "svađanje". Imali smo profesoricu hrvatskog koja nam je, kao, službeno bila mentorica debatnog kluba, ali vrlo brzo smo se počeli okupljati samoinicijativno nakon nastave.
Podijelili bismo se u ekipe po troje i onda izabrali neku temu, na primjer "Marihuanu treba legalizirati". I onda imamo jedan dan da se pripremimo. Postoje dvije strane - afirmacijska (ona koja brani tu tezu) i negacijska (ona koja je pobija), ali najveća je fora u tome što ne znate hoće li vaša ekipa biti afirmacija ili negacija do samog početka debate (kad se strane određuju bacanjem novčića). To znači da se morate pripremiti za obje strane. Na taj način djeca nauče braniti i one stavove koje inače ne zastupaju. Kroz debate vježba se govorništvo, argumentacija, ali se nesvjesno uči shvaćati neistomišljenike i razumijevati njihove stavove.
Meni je to bilo divno razdoblje života, koje su dobrim dijelom (uz glazbu, programiranje i djevojke) ispunile upravo debate. Čovjek lako postane ovisan o takvim stvarima, znalo se događati da cijelo vrijeme na nastavi samo razmišljam o temi o kojoj ćemo debatirati. Znam, nije to baš normalno za 16-godišnjaka. Išli smo i na natjecanja - regionalno, državno; neke smo dobivali, neke gubili, ali puno smo naučili.
Danas mi prijatelj javlja kako nekakvo Hrvatsko debatno društvo piše nešto o štrajku prosvjetnih radnika. Prvo sam pomislio: "O, pa to su debatanti! To će biti zanimljivo, klinci će predstaviti argumente obje strane i vidjet ćemo tko će imati jače."
Kad ono - šipak. Objavili su fotografiju trojice učenika i tekst koji više sliči na jeftinu propagandu u SSSR-u nego ozbiljna argumentacija bilo čega. Jednostrano, pristrano i potpuno bez ikakvog dodira sa stvarnošću, oni su rekli "E mi ćemo sad pobiti sve argumente protivnika štrajka". Naravno, nisu to napravili, ali su dokazali koliko su argumenti njihove (sindikalističke) ekipe slabi i temeljeni na dezinformacijama ili potpuno pogrešnim pretpostavkama.
Krenimo od početka. Prva pogreška im je (namjerno ili ne) pogrešna interpretacija protivničkih argumenata. Onda, kad protivnički argument predstaviš iskrivljeno, onakav kakav nije, lakše ga je "pobijati". Tako, na primjer, oni navode prvi po njima "argument protivnika štrajka":
"Kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj je niska zbog niske kvalitete rada nastavnog osoblja, zbog čega nastavnom osoblju ne bi trebale povećati plaće."
Problem s ovime je taj što to nitko nikada nije rekao. Taj argument ne postoji, naprosto je izmišljen. Mi, protivnici tog ucjenjivačkog načina lapanja od poreznih obveznika, nikada nismo to rekli. Mi samo pitamo: Želite povišicu? Pokažite rezultate. To bi vas pitao bilo koji poslodavac kad biste ga došli pitati za povišicu, a porezni obveznici su poslodavci javnim službenicima i smatramo da to pitanje onda treba postaviti.
Koji su vam rezultati, zašto mislite da zaslužujete povišicu? To je sve. Ne želim slušati nikakve patetične priče o teškom poslu, ničiji posao nije lak. Želim čuti konkretne brojke koje dokazuju da ti ljudi rade nešto korisno, dobro i da imaju dobre rezultate.
"Jedini kvalitetni obrazovni sustavi i škole na svijetu su oni koji sustavno ulažu u nastavnički kadar, njegovu edukaciju i opremu. Hrvatska je po ulaganjima u sve tri kategorije na začelju Europe i razvijenih zemalja."
Ovo je naprosto laž. Kako vas nije sram takve laži širiti? Najozbiljnije pitam, kako vas nije sram? Pa samo minuta vas dijeli od točnih informacija - ali ne samo vas, nego i one koji takve laži pročitaju.
Hrvatska ulaže u nastavni kadar kao da je od zlata, a dobiva nazad figu. To je točan opis. Po ukupnom ulaganju u obrazovanje Hrvatska je iznad prosjeka EU i iznad Irske i Estonije koja je prvak Europe u PISA testovima (vidi: Eurostat), a po isključivom "ulaganju" u nastavni kadar, pa hrvatski nastavnici imaju u odnosu na BDP među najboljim plaćama u EU. Samo što to nije ulaganje, ali o tome ću kasnije.
Estonija ima trenutno najkvalitetniji obrazovni sustav u Europi, a troši na njega manje od Hrvatske. Ovo je za naše lumene iz debatnog društva potpuna nepoznanica, neobjašnjivo. Kako to, kako to? Tako što postoje "ulaganja" i postoje ulaganja. Hrvatska ne ulaže, Hrvatska baca novac.
"Ne postoji način da nastavnici štrajkaju bez da učenici gube nastavu. Naposljetku, zakon ne brani štrajkove u školama, a ovaj prigovor zapravo kaže da ljudi koji rade u školama nemaju pravo na štrajk."
Isti ti ljudi, koji tvrde da ne postoji način da nastavnici štrajkaju bez da učenici gube nastavu, u istom tom tekstu nešto niže objašnjavaju kako nastavnici rade i puno više od same nastave s učenicima. Ako tvrdite da mogu štrajkati samo tako da ograničavaju ili uzimaju pravo učenika na obrazovanje, onda se slažete sa svima onima koji tvrde da učitelji imaju previše slobodnog vremena, da 3 mjeseca ništa ne rade itd. Ako to nije istina, onda neka štrajkaju u vrijeme dok ne rade s učenicima.
Zakon ne brani štrajk u školama, ali Ustav jamči djeci pravo na obrazovanje. I što ćemo sad? Je li zakon iznad Ustava ili je obratno? Ima nešto i iznad Ustava, a zove se Europska povelja o ljudskim pravima. Pogađate, i ona štiti pravo djece na obrazovanje. Je li pravo na štrajk iznad prava na obrazovanje? Ustavni sud bi se trebao oglasiti o tome. Ustavni sud u Njemačkoj je presudio da je pravo na obrazovanje iznad prava na štrajk pa je javnim službenicima zabranio da štrajkaju.
Što se mene tiče, neka štrajkaju cijele godine, ionako i sami kažete da nitko neće ni primijetiti razliku. Ali to samo pokazuje u kakvoj je situaciji hrvatsko obrazovanje i kakvi ljudi su u njemu. Ja sam prilično siguran da bi djeca čak i bolje riješila testove da oni cijele godine štrajkaju.
"Ako uzmemo da bi prema najvećim procjenama zahtjevi nastavnika iznosili 600 milijuna kuna, to je i dalje manje od 0.5% proračuna."
Istina, to je ništa. Pljuga. Zašto bi to bio problem?
Ljudi, uopće nije problem tih 600 milijuna kuna. Problem je takvo razmišljanje. To je razmišljanje pijanog milijardera. "Imamo 134 milijarde kuna i nama je sad problem izdvojiti 600 milijuna više, pih". Problem je što nastavnici nisu jedini na svijetu (iako mnogi od njih ozbiljno vjeruju da jesu). Nakon njih će doći i liječnici s istim pitanjem, i medicinske sestre, i socijalni radnici, i policajci, i vojnici... Svi, svi, svi su nam oni važni. I kad jednima popustiš, moraš i svima drugima.
I onda će doći opet oni nastavnici s početka priče - jer, naravno da im tih 600 milijuna kuna nije dovoljno. Tražit će još. Još "samo 0,5 posto proračuna". Još samo kad bi naši debatanti shvatili da taj novac u proračunu ne pada s neba i da bi bilo bolje da ga ima manje, a da ga je više kod građana, to bi bilo sjajno. Jer to bi značilo da su Hrvati bogati građani pa bi i vaši dragi štićenici (nastavnici) bili milijunaši. Možda postanu i ovako, zapravo, dobro im ide. Ali to mogu samo u Hrvatskoj.
Nama treba premijer koji bi im bio u stanju reći: "NEMA. DOSTA JE." Svima, bilo kome tko traži. Jednom se crta mora povući.
"Čak i ako nam je stav da javni sektor ili poreze treba smanjiti, a javni novac trošiti racionalnije..."
Ovo je napisao netko tko očito ne zna gdje živi. U zemlji koja je porezno najopterećenija u Novoj Europi, ovaj ne zna treba li javni sektor smanjiti, a javni novac trošiti racionalnije. Čovječe, za koju godinu ćeš tražiti posao u Njemačkoj i onda ćeš se sjetiti ovoga.
"Čini nam se da imamo prilično velikih problema u sustavu prioriteta ako naš proračun nije moguće promijeniti za 0.5% kako bi doprinijeli boljem obrazovanju i zadovoljnijim ljudima koji nam obrazuju i čuvaju djecu od 6 do 10 sati dnevno."
Odakle vam ideja da će se ispunjenjem tih zahtjeva poboljšati obrazovanje i da će profesori nakon toga biti imalo zadovoljniji? Može li itko od vas jamčiti da neće i dalje biti nadrkani, ljuti na djecu, jednako mrziti svoj posao kao i sada, i da neće uskoro opet tražiti "dostojanstvo" odnosno više novca?
Ne možete, naravno, zato što svi dobro znate da se ništa neće promijeniti nabolje. Ovo je najobičnija iznuda, pljačka. Ništa više. Profesori će i dalje biti jednako nezadovoljni jer njihovo nezadovoljstvo ne proizlazi iz siromaštva ili neimaštine. Oni primaju plaću bolju od 80 posto hrvatskih radnika; plaća im je redovita i sigurna; ne mogu dobiti otkaz ni da se okrenu naglavačke; za rezultate ih nitko i ne pita; kad podižu kredit, imaju bolje uvjete od radnika u privatnom sektoru i od poduzetnika. Oni stvarno žive kao bubreg u loju ovdje, što dokazuje i činjenica da među 240.000 iseljenika nema nikoga iz sustava prosvjete.
Oni imaju super uvjete i sjajnu plaću, ali rade u katastrofalnom sustavu i mrze to što rade. To konstantno pokušavaju nadomjestiti novcem i zato svako malo traže više novca, ali novac ne pomaže jer njihov problem je drugačiji, nije materijalan. Taj problem ostaje i zato će oni i dalje biti nezadovoljni i ljuti na djecu i roditelje, zato se kvaliteta obrazovanja neće popraviti kao ni rezultati.
Zato to nije "ulaganje" nego bacanje novca. Ulaganje je ono što rade Finci, Šveđani, Estonci. Kad bih vjerovao da je riječ o ulaganju, ja bih prvi bio za to da im se plaća udvostruči. Ali to nije ulaganje jer bilo koje povećanje novca za hrvatsko obrazovanje rezultirat će samo još gorim rezultatima.
To vam je kao Uljanik. Republika Hrvatska je tijekom 20 godina upumpala oko 40 milijardi kuna u brodogradilišta. Što imamo sada od tog? Je li to bilo ulaganje? A to su isto zvali "ulaganje". Puno bi jeftinije bilo da smo samo plaćali radnike, a da su oni ostali kod kuće i ne radili ništa. Sve smo bliži tome i u obrazovanju.
Na kraju, ja sam bio siguran da to nisu napisali klinci jer djeca nisu toliko glupa. To mislim da su mogli sastaviti samo profesori, to je u njihovom stilu. Ali na toj stranici me uvjeravaju da su učenici. Onda to znači da ih je sindikat nahuškao da pišu takvu propagandu i dezinformacije. Ako su maloljetni, to bi trebao biti problem jer su ih sindikatlije očito iskoristili za svoje sitne materijalne koristi.
Djeco, jednom ćete tražiti posao u Hrvatskoj, prije nego odustanete jer tu nema perspektive. Onda ćete se sjetiti ovog teksta. Nijedan učitelj iz sustava nije otišao van. Oni tjeraju ljude van iz Hrvatske. A vi im sada pomažete da to rade još brže i efikasnije.