Nakon što su neki mediji proširili dezinformaciju o "potplaćenosti hrvatskih učitelja" usporedivši plaću učitelja u Finskoj i Sloveniji s učiteljskom plaćom u RH, objavio sam na Facebooku grafikone temeljene na podacima Europske komisije o početnoj bruto plaći kvalificiranog učitelja u javnim školama država članica EU. Budući da različite države nisu jednako razvijene pa im se razlikuju i mogućnosti financiranja javnog sektora, visinu učiteljske plaće valjalo je korigirati za visinu BDP-a po stanovniku. Tako dobivamo realnu usporedbu.





Pokazalo se da je mit o potplaćenosti hrvatskih učitelja obična podvala koja vjerojatno dolazi od sindikata, a služi za dezinformiranje javnosti i pokušaj senzibilizacije da bi se ušićarilo više novca iz proračuna. Naravno, nitko nema ništa protiv toga da hrvatski učitelji dobiju još bolje plaće, ali prije toga trebalo bi povećati ukupnu gospodarsku aktivnost. Osim toga, svaka politika na krilima lažnih vijesti i obmana ne može biti politika dobrih namjera niti može rezultirati bilo kakvim pozitivnim rezultatima. Kad se netko služi lažima i obmanama da bi postigao neki politički cilj, to znači da to želi postići na račun javne dobrobiti, odnosno na račun svih ostalih. Želi nas prevariti.

Taktika obmane i varanja javnosti

To je prvi razlog zašto mislim da učitelji ne zaslužuju nikakvu povišicu. Da su bili iskreni pa rekli: "Mi znamo da već primamo prilično visoku plaću za hrvatske uvjete, ali Hrvatska bi trebala još više ulagati u znanost i obrazovanje, to je naša budućnost" - to bi bilo fer. Ovako, oni polaze od lažne i netočne pretpostavke o potplaćenosti i nedovoljne cijenjenosti njihove profesije i onda pokušavaju ucijeniti vladu koristeći obmanu javnosti. To je jako loša, ružna i zlobna taktika koja ne smije proći.

Najčešće kritike, koje sam na te grafove dobio uglavnom od samih učitelja, svode se na to da je to usporedba bruto plaće, a po njima bi trebalo usporediti neto plaću da se vidi koliko naši učitelji stvarno primaju, te ona da je zapravo nepravedno što učitelji s duljim radnim stažom ne primaju znatno više od početnika.

Na prvi prigovor mogu samo reći da onda nisu trebali štrajkati za veću plaću nego pokrenuti prosvjed protiv oporezivanja rada i previsokih doprinosa. Jer upravo ta razlika između "bruto" i "neto" je ono što državi treba da bi servisirala javni sektor. Kada tražite još veću plaću za djelatnike u javnom sektoru, zapravo radite pritisak na vladu da još više poveća poreze.

A drugi prigovor ima još manje smisla. Zašto bi uopće neka osoba s 50 godina trebala, samo zbog svoje dobi, primati daleko veću plaću od osobe s 30 godina na istom radnom mjestu? Po kojoj to logici? To je logika koju smo naslijedili iz socijalizma kad se određivala visina plaće svakom radniku prema "važnosti" njegovog zanimanja, stručnoj spremi i radnom stažu, a ne prema ponudi i potražnji te samim rezultatima.

Nitko ne spominje rezultate

Rezultate prosvjetni radnici ne spominju, od toga bježe kao vrag od tamjana. Ali doći ćemo i do toga. Jedan od najčešćih prigovora, koji ćete čuti od prosvjetnih djelatnika, jest onaj: "Vi ne znate kako je to raditi s hrpom neodgojene i bahate djece!". Da, zamislite - i taj posao ima svoje probleme, kao i svaki drugi. Je li lako raditi s djecom? Sigurno nije, ali to ste sami izabrali. I bilo koje drugo zanimanje ima neke svoje nedostatke i poteškoće, pa što?

I znam da ima svakakve djece, znam da ponekad mogu stvarno biti nemogući, ali pobogu... To su vaši korisnici, zbog njih škola postoji, a ne zbog vas. Pokušajte barem malo se suzdržati od pljuvanja vlastitih korisnika. Ako ne podnosite taj posao, ako vam je težak - dajte otkaz! Zašto ne?

Ali neće to učiniti, što znači da ipak nisu toliko nezadovoljni niti potplaćeni. Zapravo, broj učitelja zaposlenih na puno radno vrijeme u javnim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj se konstantno povećava već 15 godina. Od 2003. godine do danas broj učenika se smanjio za 20 posto, a broj učitelja se u isto vrijeme povećao za 29 posto.



Naravno, ovaj graf ne pokazuje punu istinu. U međuvremenu su uvršteni i neki novi izborni predmeti, povećao se broj nastavnih sati itd. Postoje razlozi za povećanje broja nastavnika, to nitko ne dovodi u pitanje. Ali ako se broj nastavnika konstantno povećava, kako onda objasniti da su potplaćeni, necijenjeni i nezadovoljni? Očito postoji velika masa koja želi to raditi, inače bi napuštali taj posao i njihov broj se ne bi povećavao nego smanjivao.

Prije 16 godina imali smo 13-ero djece na jednog nastavnika, a sada ih imamo 8. To je dobro jer cijeli zapadni svijet ide prema takvom standardu gdje će svaki učitelj raditi sa što manjom skupinom djece. Hrvatska je po tom pitanju naprednija od ostatka Europe gdje su iza nas Švicarska s 10 i Švedska s 11 učenika na svakog učitelja. Netko bi možda pomislio da će ova pozitivna promjena odnosa broja učitelja i učenika dovesti do poboljšanja kvalitete obrazovanja, pa samim time i do boljih rezultata.

Ali dogodilo se upravo suprotno. Rezultati su se u međuvremenu pogoršali. Hrvatski učenici su na međunarodnom PISA testu 2009. godine osvojili 34. mjesto, a 2015. su pali na 40. mjesto unatoč većem broju nastavnika na manji broj učenika. Hrvatska je gora od skoro svih zemalja članica EU. Kad bismo u onaj izračun o plaći i BDP-u uvrstili još jednu varijablu - rezultat PISA testa - ispalo bi da su hrvatski učitelji bogovski preplaćeni u odnosu na kolege u svim ostalim EU državama.

Imam prijedlog. Tko misli da je potplaćen, necijenjen - neka da otkaz. Je li to u redu? To bi bilo sasvim fer prema svima. Dajte otkaz i potražite nekoga tko će vas plaćati više.

Ali onda oni kažu - ma nema veze što sam potplaćen/a, ja to radim radi djece, volim raditi s djecom. Ma nemoj! A zbog koga onda štrajkate? Sigurno ne iz ljubavi prema radu s djecom, sigurno ne zbog djece. Jesu li to ona ista "neodgojena, bahata djeca" s kojom "morate imati posla"?

"To je samo statistika"

Nadalje, jedna od češćih pritužbi na moje grafove im glasi: "To je samo statistika" ili "Statistika je varljiva" ili "Statistika uvijek služi za zamagljivanje istine". I onda u pravilu odgovore nekim anegdotalnim argumentom iz svoga života. Jer ono, nije bitno realno stanje iskazano u konkretnim brojkama, bitan je osobni osjećaj tog nastavnika, a on baš ima osobni osjećaj da bi trebao primati više novca jer zaslužuje. Ma nemoj, tko bi rekao?

Žalosno je da naši učitelji podcjenjuju ili čak pokušavaju potpuno diskreditirati znanstvenu disciplinu koja je u razvijenom svijetu danas cjenjenija i korištenija nego ikada. Statistika nam pomaže da lakše razumijemo svijet oko sebe i dođemo do rješenja kompleksnih problema. Ako se vama neki statistički podaci ne sviđaju, to ne znači da je kriva statistika, možda je problem u vama.

Riječ je, dakle, o potpuno neopravdanom, krajnje besmislenom i bahatom zahtjevu, čistoj pohlepi koja se pokušava opravdati lažnim emocijama i dezinformacijama, obmanama, i sve to uz 0% solidarnosti prema ostatku društva, a najmanje prema onima koji to sve trebaju platiti.