Od rimskih careva do GoT kraljeva, gledamo ih kako u bitkama ili dvorskim spletkama ginu, umiru ili bivaju ubijeni, često kao vrlo direktan učesnik vlastitih odluka o ratovima ili tlačenjima naroda koji rezultiraju bunama.

Razvojem države dolazi do centralizacije odlučivanja, birokratizacije i odvajanja onih koji odlučuju od posljedica njihovih odluka. Današnji intervencionisti diljem svijeta, pa sve do naših premijera i gradonačelnika ne ulažu vlastitu kožu i ne uče kao žrtve na posljedicama svojih odluka. Upravo suprotno, kako nam objašnjava Nassim Taleb u ovom izvanrednom članku iz knjige „Skin in the game“, oni nerazumijevanje posljedica svojih odluka kasnije pravdaju neočekivanim, nemogućim za predvidjeti ili općim stanjem, poput nastanka ekonomske krize 2008. ili premijera Milanovića koji je o njoj govorio i 2012. kad je već svugdje prošla osim kod nas.

Čime nas onda uvjere da ih opet poslušamo, nadajući se da rade za naše dobro?

Najjačim od svih oružja - djecom...našom djecom. Tako je i gradonačelnik Splita Opara sa svojim saveznikom Kerumom koji ga je još jučer htio „krošeom“, za financiranje svojih zamisli i projekata odabrao povećanje prireza za 50% (s 10 na 15% od plaćenog poreza) umjesto ikakvog vlastitog uloga - npr. napora za smanjenje broja zaposlenih, efikasnije gradske uprave, poticanja poduzetništva i većeg prihoda stanovnika sa sadašnjeg prosjeka od 5.200 kn.

Prikupljena sredstva će - naravno, prvenstveno i iznad svega dati vašoj djeci - za knjige, škole, vrtiće...

Zašto, npr, država uopće ima vrtiće? Evidentno se njima koristi u promidžbene svrhe u svim gradovima, pa tako i u Zagrebu, za što mu je ova građanka donirala i cjeloživotnu ušteđevinu od 50.000 eura, ali svejedno njima užasno gospodari i mobingira zaposlene uz loše uvjete za djecu.

Doista, zašto nema više privatnih vrtića u kojima bi, ako treba, grad subvencionirao cijenu za siromašne? Pa zato jer vrtići, iako plaćaju sve troškove, poreze i prireze kao i ostala trgovačka društva, su uvijek javne ustanove i zapravo posluju po posebnom Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju koji propisuje zilijardu uvjeta (odobrenje programa, KURIKULUM, prostor, kvalifikacije zaposlenih), ali kao neprofitne ustanove nemate mogućnost isplate dobiti. Ako ste jako dobri i roditelji baš žele sami odlučiti što je bolje za njihovo dijete i upisati djecu kod vas, a vi slučajno ostvarite profit - na njega ćete platiti porez, ali ga ne možete isplatiti vlasniku već samo reinvestirati ili zadržati. Dakle, ulaganje u kvalitetne vrtiće je destimulirano, tako da nam ih onda „osigurava“ država, uzevši u te svrhe višestruko veći namet koji onda nenamjenski i neefikasno troši!

Naravno, tu je i nemala administracija državnih vrtića, to su one referentice koje često zovete jer je vaše dijete rođeno malo kasnije ili živite u pogrešnoj ulici...pa ih ne možete upisati u vrtić koji vam je uz put ili blizu radnog mjesta, da vaše dijete ne bude uvijek zadnje „do čak 16:30“.

No, kako bismo bez toga predizborno otvarali vrtiće, pravdali nove namete i poreze, pa čak i slavili Dane vrtića? Sve nam to daju naši političari...s osmijehom!