Kad je književnik i polemičar Igor Mandić u HRT-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2" rekao Stankoviću da je domoljublje (po njegovom, patriotizam) "posljednje utočište hulja" (što je ustvari poznati citat engleskog književnika Samuela Johnsona), ta je njegova izjava, sasvim očekivano, poprilično uzburkala duhove u Hrvatskoj. Desničari su ga osuli paljbom iz svih raspoloživih oružja, ali vjerujem da je Mandić na to navikao te da nije ništa drugo ni očekivao.
Meni je ta rečenica zanimljiva iz jednog drugog razloga. Naime, donedavno sam dijelio vrlo slično mišljenje o domoljublju i domoljubima. Jednostavno, ne osjećam sebe kao pripadnika nekoj društvenoj skupini, plemenu, bilo čemu pa mi je oduvijek to "domoljublje" bilo vrlo stran i, čak bih rekao, neprijateljski pojam. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje smo se zilijun puta mogli uvjeriti kako oni koji se najviše diče svojim domoljubljem čine najveće zlo svojoj domovini i narodu radeći isključivo za vlastitu korist, ali ne u pozitivnom smislu, već na onaj najgori način - nauštrb i preko leđa poštenog naroda.
Ideja o domoljublju kao čovjekovom najvećem neprijatelju najviše je sazrijela s anarhizmom, osobito anarhokomunizmom. Jedna od zanimljivijih autorica tog filozofskog pravca svakako je Emma Goldman - pročitajte njen esej o domoljublju iz 1911. Iz njega možete ukratko iščitati sve korijene i razloge zašto neki ljudi preziru domoljublje, pa i korijen Mandićeve izjave.
Međutim, čitajući Ludwiga von Misesa, koji je u knjizi "Svemoguća vlada: Nastanak totalne države i totalnog rata" (1943) iznio prilično zanimljive teze o domoljublju, nacionalizmu i agresivnom nacionalizmu te razmišljajući proteklih godina, kao i mnogi drugi, što učiniti sa životom - otići negdje gdje je lakše uspjeti ili ostati ovdje i boriti se s vjetrenjačama doživotno - došao sam do potpuno drukčijih saznanja o ovoj temi. Shvatio sam da u Hrvatskoj ljudi za koje mislimo da su domoljubi, ustvari to nisu, oni su antidomoljubi. Shvatio sam da ono što sam ja shvaćao kao domoljublje ustvari je cijelo vrijeme bio nacionalizam, i to uglavnom agresivni nacionalizam. Kad anarhisti pričaju o domoljublju, oni zapravo pričaju o tom agresivnom nacionalizmu. Nije domoljublje bilo uzrok nijednom ratu, kao što je pogrešno tvrdila Emma Goldman, nego nacionalizam. Ovi što se busaju u prsa hrvatstvom - nisu domoljubi, uglavnom su nacionalisti. Oni što iskazuju svoje "domoljublje" širenjem mržnje prema Srbima, gejevima, ismijavanjem Slovenaca, dijeljenjem BiH i slično - nisu domoljubi. To su agresivni nacionalisti.
Iznenadio sam se kad sam shvatio - pa ja sam domoljub. Nevjerojatno! I ne samo ja, svatko od vas, dragi čitatelji, tko je ostao u Hrvatskoj, a nije morao.
Prvo, trebam reći da potpuno razumijem ljude koji su proteklih godina preselili u inozemstvo. Vjerujem da to nikome nije bila laka odluka, ali svatko čini ono što misli da je za njega/nju i obitelj najbolje. I tako treba biti. Neki od njih će ostati i bit će im super u novim domovinama, neki će se, nadam se, jednom vratiti s novim idejama, kapitalom, i pokušati nam tu pomoći u razvoju zemlje. Drugi su ostali jer nisu morali ići. Imaju osiguran posao preko politike, rodbine, znate već kako to ide. Zašto bi jedan HNS-ovac uhljebljen u HEP-u uopće išao iz Hrvatske kad tu ima siguran posao do mirovine, praktički ništa ne radi, a plaća kao da je u Irskoj? Takvi kad ostanu, to nije znak domoljublja niti neke hrabrosti, takvi ostaju tu na grbači drugih.
Tu dolazimo do treće skupine. To su oni što nisu ostali u Hrvatskoj zahvaljujući politici, nego usprkos politici. To su ljudi koji su mogli otići i potražiti sreću u nekoj zdravijoj i pravednijoj sredini gdje bi sigurno lakše napredovali. Ali, nisu. Zašto ostaju? Jer su domoljubi.
Zato mislim da je gospodin Mandić duboko u krivu. Domoljublje nije utočište hulja nego hrabrih. Hrvatska danas treba domoljube jer bez njih država će totalno otići kvragu. Država danas treba domoljube možda više nego ikada, možda i više nego 1991. kad je trebalo braniti zemlju životima. I danas je treba braniti, ali radom. A tko će je obraniti? Neće uhljebi sigurno, nego istinski domoljubi. To su ljudi koje nećete vidjeti kako se busaju u prsa hrvatstvom niti ćete ih čuti kako pljuju druge narode, ali oni će biti tu kad treba otvarati radna mjesta, kad treba raditi prekovremeno, kad treba podizati BDP, kad treba opstati. To je domoljublje, dragi gospodine Mandiću. I žao mi je samo što vi to ne vidite.
