Zajedništvo - to je čarobna riječ za mnoge u Hrvatskoj, riječ koja otvara sva vrata i osvaja srca. Ako se ikada nađete na TV-u, obavezno spomenite zajedništvo. Kako ste uspjeli u svome poslu? Zajedništvom. Što želite u budućnosti? Zajedništvo. Ljudi će vas obožavati, dokazano!

Franjo Tuđman i HDZ su 1990-ih vladali zahvaljujući njihovoj kampanji o zajedništvu. Kolinda je na kartu zajedništva pobijedila na predsjedničkim izborima. Izbornik Zlatko Dalić je spominjao nekakvo zajedništvo tijekom Svjetskog prvenstva. Nisu samo rezultati naše repke doveli do nezapamćene euforije, već i te njegove riječi koje su se ponavljale i dijelile društvenim mrežama.

I onda se to "zajedništvo" raspalo u sekundi pa su jedni optuživali druge i obratno da su baš oni "drugi" krivi za podjele. Možda smo ipak malo pogrešno shvatili tu mantru o zajedništvu?

Zajedništvo je nepostojeći ideal koji političari prodaju naivnom narodu u zamjenu za čvrstu vlast. To vam je ukratko to i nema ničega iza toga! Ljudi mogu imati neki zajednički cilj, npr. možemo se svi složiti da navijamo za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali očekivati da ćemo zbog toga biti isti u svemu i razmišljati na isti način je suludo. Još je gore kad netko pomisli da zajedništvo znači da svi moramo imati isti glazbeni ukus.

Jer kad prosječni Hrvat čuje riječ "zajedništvo", svatko to poistovjećuje sa sobom pa misli kako će sada svi biti kao on. I cijelo društvo će raditi za njegove ciljeve i interese. Malo je teško i naporno doći do zaključka da već onaj preko puta ima drukčije interese i ciljeve, a tek onaj u drugom gradu ili selu? To je već viša matematika. Zajedništvo je ono kad svi moraju biti složni sa mnom u mojim željama. Pa ako ja slušam Thompsona, a ti ne, onda u ime zajedništva to svoje neslušanje moraš zadržati za sebe, u protivnom ćeš uništiti naše zajedništvo i unijeti razdor.

Svatko tko ne sluša Thompsona ili ne cijeni njegovu glazbu i doprinos u Domovinskom ratu mrzi Hrvatsku i sve što je hrvatsko. Tako je jednostavno, zar ne? Zajedništvo zapravo nikada nije bilo "zajedništvo" nego okupljanje genetski čistih ili pročišćenih kamenih gena oko jedne zajedničke ideje, a to je rat.

Zadnji put kad su Hrvati imali zajedništvo oko nekog stvarno bitnog cilja, to je bilo kad je Hrvatska bila vojno napadnuta. Tada je zajedništvo imalo smisla. Međutim, rat je završio u praksi 1995. godine Olujom, a službeno 1997. godine reintegracijom Baranje i Podunavlja, tako da mi već više od 20 godina nismo u ratu i ne trebamo takvo "zajedništvo". Ali to je bio posljednji put kad nam je kolektivno išlo dobro, a budućnost bila obećavajuća pa se ljudi konstantno žele vratiti tom vremenu. Zajedništvo asocira i na socijalizam, bratstvo i jedinstvo, kada je ovaj narod također živio od političkih i ideoloških floskula. To vrijeme mu nedostaje, a "zajedništvo" je samo nova riječ za "bratstvo i jedinstvo".

Možda se ljudi vraćaju kolektivizmu koji je kod nas još uvijek snažan zato što ne vjeruju dovoljno u sebe. Sve to utječe pomalo, ali za veliku većinu zajedništvo se svodi na rat, osjećaj genetske pripadnosti plemenu i mržnju prema Srbima koji su vječni agresori. Budimo realni, Srbija je bila agresor 1991. na RH i sjećanja su svježa, a mi nekako ne možemo ili ne želimo da ih pustimo.

Rado objavljujem tekstove kolege Predraga Rajšića, sveučilišnog profesora iz Kanade, koji je proživio rat u Hrvatskoj, ali na suprotnoj strani. On i ja smo otprilike isto godište, bili smo klinci za vrijeme rata, ali obojica smo bili blizu prve linije fronte pa smo proživjeli vrlo slične drame. Ni on, baš poput mene, ne može biti potpuno objektivan kad piše o ratnom vremenu, ali svejedno rado objavljujem njegove tekstove na Liberalu zato što želim da ljudi pročitaju i kako stvari izgledaju s druge strane, zato što mislim da je to potrebno čuti.

Čovjek je optužen da pljuje Hrvatsku samo zato što je pokušao objasniti kako neki građani Hrvatske mogu doživjeti Thompsonove pjesme. Da, ako vam se ne sviđa Thompsonova lirika i ako smatrate da geni ne bi trebali biti glavna stvar kod vezanja i traženja zajedničkih osobina s drugima, ako pozivate na uključivost, onda ste mrzitelji Hrvatske i svega što je hrvatsko. A budući da je čovjek porijeklom Srbin, onda je automatski i četnik. Što to govori o vama, dragi domoljubi?

Ja mislim da bi bilo krajnje vrijeme da odbacite totalitarističke, komunističke navike iz bivšeg sistema. Nije vam ovo više Jugoslavija. Čak i da netko pljuje po Hrvatskoj, on ima apsolutno pravo to raditi. Nema tog zakona koji kaže da građani Hrvatske moraju voljeti Hrvatsku, nema tog pravila, ni moralnog ni etičkog, koje kaže da itko mora voljeti državu ili svoju zemlju. Nismo više u totalitarnom sistemu kad se išlo u zatvor zbog neslaganja s državnom vlašću.

Upravo ta logika, koja nam dolazi s krajnje desnice - svatko tko kritizira državu, mrzi Hrvatsku - postoji da bi se očuvao status quo, da se ne bi propitkivali načini kako troše proračunski novac, da bi se zemlja nastavila upropaštavati.

Ako želite da Hrvati prerastu narod i postanu nacija, morate postati uključivi. Uključivost znači da su dio ove nacije i oni koji nemaju glazbeni ukus poput vas, i oni koji ne mogu smisliti Thompsona iz bilo kojeg razloga, i oni koji ne vole Hrvatsku na isti način kao vi (oni koji su se najviše hvalili svojom ljubavlju prema Hrvatskoj i zajedništvom mahom su na sudu zbog ogromnih malverzacija s državnim proračunom), pa i oni koji ne dijele kamene gene.

Marijana Puljak iz stranke Pametno, koju sam dosta puta kritizirao, danas je napisala nešto jako dobro što ne bih ni sam bolje rekao: zajedništvo je uključivost i prihvaćanje različitosti, a ne jednoumlje. To bi bila današnja poruka dana.