Jednu stvar bismo trebali naučiti iz reakcija na Thompsonovo gostovanje, a to je da nam nedostaje mnogo empatije prema onima koji nemaju isto iskustvo kao i mi.

Točno, ne pjeva Thompson u "Čavoglavama" otvoreno o ubijanju srpske nejači, ali govori o "srpskim dobrovoljcima, bandi i četnicima". Vrlo dobro znamo da je u vrijeme kad je ta pjesma nastala termin četnici korišten da se označe svi koji su na neki način bili uključeni u funkcioniranje srpskih državnih ili paradržavnih aparata na prostoru Hrvatske i BiH. Koliko je takvih bilo? Izuzev maloljetnih osoba, svi su na neki način bili dio tih aparata, a kad se na HTV-u govorilo o "četnicima", mi smo to shvaćali da se odnosi na sve nas iako smo bili maloljetna djeca tada.

Osjećali smo da nas se generalno mrzi i tim terminom "četnici" dehumanizira.

Dakle, svima je kristalno jasno kakve emocije ideja da će Thompsonova ruka "četnike" stići i u Srbiji pobuđuje kod ljudi koji su pred Hrvatskom vojskom izbjegli u Srbiju. One priče oko toga je li njihov strah bio opravdan ili neopravdan su nebitne. Također i priče o tome da su oni dobili što su zaslužili ide u kategoriju nedostatka razumijevanja tuđe perspektive. Bitno je da je njihov strah bio činjenica. Činjenica je i to da svaki put kad čujem Thompsona, zapitam se koliko daleko bi on naganjao nas "četnike" dok se ne bi smirio.

Tih emocija ili nisu svjesni ili im nisu važne svi oni koji se busaju u prsa da imaju pravo javno ispoljavati svoju ljubav prema Thompsonovim pjesmama. Zato, prijatelji moji, ne patimo mi od ustaštva ili četništva nego od nedostatka empatije. Lijeno nam je svoju guzicu malo pomaknuti da bi drugome bilo malo lakše. Nipodaštavamo tuđe iskustvo.

Ja sam svoju guzicu pomakao tako što priznajem da hrvatski nogometaši imaju apsolutno pravo zvati koga hoće da im pjeva. I dobro je što imaju pravo jer tako hrvatska javnost može dobiti bolju sliku o svjetonazoru tih nogometaša. Nažalost, taj svjetonazor je uži nego što sam se nadao, ali Bože moj, nije njihova dužnost zadovoljiti moje ili vaše estetske i filozofske sentimente.

U tome i jest ljepota i korisnost slobode izbora. Da je Vatrenima netko zabranio da dovedu Thompsona, mnogi od nas bi i dalje živjeli u iluziji o njima koju smo sami sebi stvorili. Moja iluzija je, na primjer, bila da Vatrene i mene povezuje nešto nadnacionalno.

I tih kratkih nekoliko dana, kad sam sa Modrićem našao nešto zajedničko - izbjeglištvo devedesetih i konjsku upornost, prošlo je.

Kad sam ga gledao onako snuždenog na slici iz 1993., kao da sam sebe gledao. Ali, ja sam iz svog izbjeglištva izvukao neku drugu pouku kad su u pitanju povijest, geografija, genetika, sociologija, ekonomija, moralna filozofija i da ne nabrajam više. Nisu moji “geni kameni” vezani za moje nacionalno podrijetlo, nego su moji roditelji bili ljudske gromade tih devedesetih pa su mi omogućili dostojanstveno odrastanje u nemogućim uvjetima i svojim primjerom pokazali kako dalje. Takvi su, vjerujem, bili i Modrićevi roditelji iako ih s mojima vjerojatno ne vežu ni geni ni kamen. Veže nas univerzalno ljudsko iskustvo gubitka kontrole nad vlastitim životom kroz izbjeglištvo i teške borbe da se ta kontrola ponovo stekne.

Čak je i priča o ubojstvu Modrićevog djeda od strane srpske vojske 1991. kod mene ostavila dubok utisak povezanosti. Moj djed je bio jedan od rijetkih koji su preživjeli Jasenovac, a preminuo je sam i pod nepoznatim okolnostima 1996. u svom selu na Baniji. Zbog svega toga, stekao sam dojam da mogu razumjeti bar dio nevolja kroz koje su Modrić i mnogi njegovi vršnjaci, bez obzira na plemensku pripadnost, proživjeli. Na žalost, prema Thompsonu, bez plemenske povezanosti, to iskustvo nije dovolno za pravu povezanost.

Znam da su zbog komunizna i mnogi nevini ljudi, a ne samo ustaše, otišli u dijasporu 1945. Za neupućene, ovo je referenca na posljednje stihove Thompsonove pjesme “Geni kameni”, koju je Modrić zatražio na kraju dočeka i u kojoj se žali za onima koji su 1945. otišli u dijasporu. Mom djedu je ipak te 1945. laknulo jer je uspio pobjeći mecima jasenovačkih stražara, preplivati Savu i pješke se probiti do partizanskog štaba. Otišli su i mnogi nevini, a ne samo četnici, 1995., ali je i mnogima, uključujući pretpostavljam i Modrićevu obitelj, laknulo.

Zato nemam ni najmanju želju da mi netko opjevava Oluju kao mučeništvo ljudi kamenih gena. Daj da se malo izdignemo iz vlastitog tora pa kad uvidimo da i u drugim torovima svinje jednako smrde, možda prestanemo s tom nacističkom romantikom o posebnosti naših gena i kako nam oni pomažu da prevladamo nalete tuđe dušmanske nepravde.