Popularno tumačenje države blagostanja je da ona pomaže siromašnima tako što se porezni novac od srednje klase i bogatih koristi za javna dobra poput zdravstva. Međutim, ekonomska istraživanja tijekom posljednjih godina, na primjer u Švedskoj, pokazuju da država blagostanja često favorizira baš one segmente društva koji nisu siromašni.

U svijetu se većina država može računati u socijalne ili države blagostanja, jer imaju neki broj programa i sustava za javno zdravstvo, obrazovanje i mirovinsko osiguranje. Generalna ideja države blagostanja je da pojedinac plaća visoke poreze za javni sektor, a da država onda taj novac od poreza raspodijeli od bogatijih siromašnijima. Među poznatijim državama blagostanja su EU-zemlje poput Švedske i Njemačke, zatim Kanada i Australija, kao i pojedine savezne američke države poput Kalifornije.

Povijesno gledano, kao institucija država blagostanja postoji već oko 150 godina i počela se razvijati krajem 19. stoljeća, u periodu prijelaza iz poljoprivrednog u industrijski model društva. Prvobitni primjer države blagostanja je postojao za vrijeme Prusije i kasnije Njemačke pod vodstvom Otta von Bismarcka kada je njegova vlada stvarala institucije koje bi smanjile rizike za socijalne promjene i nerede u tadašnjem društvu.

Ideja tadašnjih konzervativaca bila je da država blagostanja može smanjiti rizik od društvenih nereda, usporiti proces demokratizacije i liberalizacije društva i smanjiti podršku političkoj konkurenciji od strane liberala, a kasnije i od socijalista. Može se reći da je država blagostanja bila "konzervativni izum", a kasnije tijekom 20. stoljeća je razvijana uglavnom od strane socijalnih liberala i socijaldemokrata.

Na primjer, poznati vođa liberala u Švedskoj Karl Staff se i prije i poslije Prvog svjetskog rata dosta zalagao za razvijanje države blagostanja. Njegova ideja je bila da se Švedska treba razvijati u daljem pravcu kao industrijsko, modernije i liberalno društvo tako što bi građani imali više ekonomske koristi od države nego od obitelji, udruženja ili čak bogatih plemića koji su se zalagali za ideale feudalnog društva i koji su pod kontrolom držali siromašne seljake.

Treba imati na umu i da su tadašnji (socijalni) liberali htjeli ostvariti državu blagostanja uglavnom za siromašnije i stigmatizirane članove društva kojih je bilo u većim postotcima nego danas. Zbog toga se može reći da je švedska država blagostanja u institucionalnom smislu bila "mala" prije početka 1960-ih.

Tek kasnije, za vrijeme političke dominacije ljevičara, socijaldemokrata i lidera poput Olofa Palmea tijekom 1970-ih, švedska država blagostanja je postala "velika" i poznata po visokim porezima i ulozi države u ekonomiji.

Razvijenije države blagostanja poput Švedske imaju također visoku legitimnost i povjerenje kod građana. Na primjer, kada je Švedskom vladao liberalno-konzervativni savez u periodu 2006-2014. političari na vlasti su napravili neke promjene, ali ne radikalne ili velike. Zapravo, i pored retorike oko "neoliberalizma", švedska državna administracija je porasla u tom periodu dok je država blagostanja u nekim dijelovima poput zdravstva generirala više resursa nego ranije.

Kako je to bilo moguće? Jedan razlog je što je država blagostanja, koja je prije stotinu godina imala nekoliko programa i sustava, a danas ih ima preko 100, vremenom postala veća u svojoj administraciji što je dovelo do otežavanja reformi i zaštite interesa i poslova u raznim institucijama. Na primjer, zavod za zapošljavanje u Švedskoj, koji također dijeli vrstu "socijale" nezaposlenim pojedincima, jedna je od najmanje popularnih institucija, ali većina političara, zbog svojih oportunističkih razloga, nije spremna glasati za ukidanje te institucije.

Drugi razlog je to što je država blagostanja u Švedskoj vremenom postala "srednjoklasna", znači podobnija za srednju klasu koja obuhvaća većinu švedskog stanovništva. Na primjer, sustavi poput osiguranja za roditelje, koji također imaju i funkciju spolne jednakosti s ciljem da očevi više vremena provode sa svojom djecom, uglavnom se koriste od strane roditelja koji već imaju viši ekonomski standard života i žive u bogatijim općinama.

Paradoks je u tome što je taj sistem rezultat progresivne i feminističke politike koja je imala dobre namjere, ali rezultirala i time da radnička klasa i siromašniji građani plaćaju poreze za državu blagostanja koja praktično daje subvencije srednjoj klasi.

Metaforično se može reći da se švedska država blagostanja sve više ponaša kao princ John, a sve manje kao Robin Hood. Čak su i stručnjaci povezani s vladajućom socijaldemokratskom strankom ustanovili da resursi za zdravstvo, zbog raznih razloga npr. odlučivanja u općinama, često imaju veće efekte za pripadnike srednje klase nego za pripadnike nižih segmenata društva. Tu se također može primijeniti i "zakon Miltona Friedmana" poznat i kao "Directors law" - svi javni troškovi u vezi blagostanja u demokratskim društvima na kraju favoriziraju obrazovanu srednju klasu.

Istovremno je situacija u Švedskoj onakva kakva jest. Političari koji želi doći na vlast teže će uspjeti ako budu promovirali manje blagostanja, a glasači će očekivati da država nešto uradi. Međutim, trenutni modeli blagostanja u bogatijim dijelovima EU morat će se prije ili kasnije reformirati i prilagoditi raznim promjenama poput demografskih i tehnoloških.