Hrvatska će imati 11 od ukupno 751 zastupnika u EU parlamentu. Sjetite se ovog podatka svaki put kad čujete da vam netko od kandidata obećava "više novca za Hrvatsku iz EU fondova".
Broj hrvatskih zastupnika u EU parlamentu nije nepravedan na našu štetu. Dapače, u odnosu na udio koji RH ima u EU populaciji (0,7 posto), Hrvatska je čak i prezastupljena u zajedničkom parlamentu (1,4 posto). Ali to, naravno, nije ni približno dovoljno da bismo mogli ozbiljno nametnuti ostalim državama članicama da nam daju više novca svojih poreznih obveznika jer, eto, mi smatramo da trebamo primati više.
Nadam se da sada shvaćate s kolikom dozom nerealnog populizma su mnogi kandidati ušli u ove izbore. Ali čak i da oni imaju veću moć u tom parlamentu, čak i kad bi mogli nekako "izlobirati" više novca iz EU fondova, koliko je to zaista dobra politika?
Gledajući njihove sponzorirane oglase na Facebooku stječe se dojam da su ti famozni "europski fondovi" el dorado, nekakav nepresušni izvor novca u koji samo treba ugrabiti. Dok se vladajući HDZ hvali količinom novca koji je "ugrabio" i "poklonio ga nama", oporbenjaci misle da oni mogu to više i bolje. "Samo trebamo imati sposobne ljude i oni će nam taj novac donijeti u Hrvatsku".
OK, zamislimo da stvarno sposobnost naših europarlamentaraca može donijeti više tog "besplatnog novca" u Hrvatsku. I što ćemo mi s njime? Plenković se nedavno hvalio kako je putem EU fondova priskrbio milijune za Slavoniju. Koliko je to pomoglo Slavoniji?
Vlada je uložila 1,39 milijardi kuna u poticanje zapošljavanja mladih iz EU fondova, a nakon toga zaposlenost mladih je još
niža nego prije. U isto vrijeme, imamo problem sa starijom generacijom budući da će mladi lakše naći posao nego osoba koja s 50 godina ostane bez posla. Kako god da država intervenira, čini diskriminaciju i nepravdu, a uz to i distorzije na tržištu rada.
Najviše novca iz EU fondova ulaže se u poljoprivredu, ali
što više poljoprivrednici dobivaju poticaja, naša poljoprivreda ima slabiji učinak.
Europski fondovi mogu biti i od pomoći, recimo, kod izgradnje infrastrukture, ali vjerovati da ćemo se razviti zahvaljujući njima i cijelu svoju strategiju temeljiti na njima je prilično djetinjasto.
Osim toga, kod tog "izvlačenja novca iz EU fondova" postoji i moralni problem jer ljudi pretpostavljaju da to nije naš novac. To je novac europskih poreznih obveznika. I mi smo dio te EU, i mi smo ti europski porezni obveznici.
Ideja da se grebemo za povećanje našeg kolača je otprilike kao kad se Boris Miletić, gradonačelnik Pule i predsjednik IDS-a grebe za to da država što više novca još zbuba u Uljanik i to opravdava time da se, kao, bori "za Istru". Kao da taj novac nije i novac njegovih Istrana. Ali ne, čim u financiranju sudjeluju i ostali, onda nam naš balkanski mentalitet kaže da se trebamo "izgrebati" da što veći dio pripadne baš nama.
To je najobičnije kokošarenje. Umjesto toga, trebali bismo biti svjesni da su EU fondovi naš, europski novac, da je riječ o redistribuciji bogatstva potpuno istoj kao kad država radi iz hrvatskog državnog proračuna, i trebali bismo se prema njima na jednaki način i odnositi.
Umjesto što političari obećavaju da će nam donijeti više "tuđeg" novca, ja bih radije da traže načine kako da nam manje uzmu. Europski fondovi se smanjuju i u budućnosti će se još više smanjivati, što je dobra stvar i to treba pozdraviti, a ne tražiti da se povećaju jer bi to značilo i veće poreze za građane EU. To smo mi, ne zaboravite.
