"Nijedan narod ne prepoznaje diktatora unaprijed. On pred izbore ne najavljuje da će uvesti diktaturu, već se predstavlja kao predstavnik obespravljenog naroda."

Već sam pisao o tome kako su se skroz do kraja 1930-ih visoki zapadni dužnosnici, predvođeni Winstonom Churchillom i Franklynom Rooseveltom, divili Benitu Mussoliniju, talijanskom diktatoru i najpoznatijem fašističkom vođi u povijesti. Churchill je još kao ministar financija u britanskoj vladi 1920-ih u više navrata posjetio Rim (UK je bio glavni financijer talijanskog zaduživanja) i svaki put nije štedio riječi hvale za talijanskog diktatora. Prilikom jednog posjeta je čak izjavio da bi i on bio fašist da je Talijan.

Poznati američki predsjednik Roosevelt je odmah po preuzimanju vlasti 1933. godine najavio "novu ekonomsku politiku" koju su novinari u mainstream medijima ispravno usporedili s korporatizmom kakav je Mussolini uveo u Italiji. Američki program za izlazak iz krize, popularno nazvan "New Deal", zapravo je inspiriran Mussolinijevom ekonomskom politikom. New York Times je tada objavio na naslovnici: "Roosevelt i Mussolini mijenjaju svijet".

Ali osim samih zapadnih državnika talijanskom diktatoru još više su se divili novinari u tada najjačim američkim medijima. Podsjetimo, Benito Mussolini je na vlast došao 1922. godine, legalno u skladu s tadašnjim Ustavom iako je njegova Fašistička nacionalna stranka na izborima osvojila manje od 10% glasova. Kralj ga je postavio na čelo koalicijske vlade u strahu od komunističke revolucije, ali i od Mussolinijevih crnokošuljaša koji su Maršem na Rim pokazali da su paravojska koje se treba bojati. Kralj je, dakle, u tom trenutku birao između dva zla i u strahu za vlastiti život izabrao "crnog vraga" da ga čuva od "crvenog vraga".

Mussolini je prvih godina učvršćivao vlastitu poziciju da bi 1925. iskoristio nemire i ukinuo Ustav, zabranio sve političke stranke osim vlastite i proglasio Diktaturu vođe.

Svatko normalan bi sa strane, promatrajući ove događaje, osudio takvog diktatora. Ali Zapad je to gledao drugačije. Prevladalo je mišljenje da diktatura može biti dobra u nekim slučajevima, da nisu svi narodi za demokraciju i da je takav potez talijanskog vođe dobar jer će spasiti Italiju, a posljedično i ostatak Europe, od srljanja u komunizam, čega su se mnogi na Zapadu tada najviše bojali. Magazin The Conversation osvrnuo se na neke najpoznatije tekstove u američkim medijima koji su tada pokrivali događanja u Italiji. Analizirajući oko 150 članaka iz 1920-ih i 1930-ih zaključuju kako se američki tisak prema rastu fašizma odnosio "neutralno ili pozitivno".

Saturday Evening Post objavio je serijal Mussolinijeve autobiografije iz 1928. godine. Iako su dali do znanja da je fašistički pokret "pomalo žestok u svojim metodama", novine poput New York Tribunea i Chicago Tribunea hvalile su ga zbog "spašavanja Italije od lijevog ekstremizma" i revitalizacije gospodarstva.

Realno, talijansko gospodarstvo se donekle uspjelo revitalizirati u periodu od 1922-1925, u vrijeme koalicijske vlade dok su financijski i gospodarski sektor vodili liberali. To je bilo razdoblje "liberalnog fašizma" (tako su ga zvali zbog liberalno-fašističke koalicije na vlasti) dok su se državna poduzeća privatizirala, carine ukidale, a porezi i birokracija smanjivali. Mussolini je izbacivanjem liberala iz vlade 1925. godine uveo korporatizam i promijenio ekonomski smjer, ali američki novinari su ga još bar 10 godina hvalili zbog politika koje je provodila njegova prethodna vlada, a s kojima on nije imao ništa.

Njegov korporatizam svodio se uglavnom na privlačenje podobnih investitora i reketarenje poduzetništva te zatvaranje tržišta za svakoga tko nije bio spreman odreći se kontrole nad vlastitom kompanijom u ime države. Talijansko gospodarstvo nakon 1925. ovisilo je o američkoj i britanskoj pomoći. Američki novinari, čak i oni u ekonomskim listovima, nisu to primjećivali, već su uglavnom pisali o politikama provedenim prije 1925. godine. Otud dolaze hvalospjevi za njegovu "revitalizaciju talijanskog gospodarstva".

Američki mediji su priznali da je fašizam "eksperiment", ali su na taj eksperiment gledali blagonaklono ne skrivajući simpatije. New York Times je u više navrata objavio da je fašizam "vratio Italiju u normalu". Bilo je svega nekoliko novinara u to vrijeme koji su osuđivali Mussolinijeve nedemokratske metode vladanja i prozivali američki tisak da je "izmanipuliran".

Odnos prema njemačkom diktatoru i vjerojatno najozloglašenijoj osobi u modernoj svjetskoj povijesti, nacistu Adolfu Hitleru, bio je nešto drugačiji. Krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, dok je Hitler još bio u oporbi, američki tisak ga je nazivao "njemačkim Mussolinijem". Budući da je Mussolini tada imao uglavnom pozitivnu percepciju u tisku, bio je to dobar početak za Hitlera. Nakon preuzimanja vlasti ta se percepcija promijenila.

Nakon što je Hitler postao njemački kancelar 1933. američki tisak je zaključio da će se njegova ekstremistička politika utopiti u moru s tradicionalnim političarima te će i sam Hitler postati umjereniji. Washington Post ga je hvalio zbog sposobnosti da privuče veliki broj vjernih sljedbenika. New York Times je objavio da će sada, kad je dobio moć, na vidjelo izaći Hitlerov "nedostatak zdravog razuma". Američki novinari su vjerovali da će njemački birači sada shvatiti da je riječ o šarlatanu koji nije sposoban ozbiljno voditi državu.

Iako su novinari uglavnom osuđivali Hitlerov antisemitizam, bilo je i iznimaka gdje su se sve optužbe odbacivale kao izmišljotine (Lügenpresse - nacistički izraz za fake news). Kad je Edgar Mowrer iz Chicago Daily Newsa objavio da se Njemačka pretvara u "azil luđaka", State Department (nešto kao ministarstvo vanjskih poslova u SAD-u) je reagiralo. Allen Dulles, koji je kasnije postao direktor CIA-e, rekao je Mowreru da "shvaća situaciju u Njemačkoj preozbiljno", a uredništvo ga je premjestilo iz Njemačke.

Tek u drugoj polovini 1930-ih godina većina američkih novinara shvatila je da su krivo procijenili Hitlera i njegov pokret. Ima i iznimaka, poput Douglasa Chandlera koji je 1937. u National Geographicu napisao praktički ljubavnu priču o nacističkoj preobrazbi Njemačke naslovljenu "Changing Berlin". Dorothy Thompson, koja je 1928. napisala da je Hitler "totalno nebitan" i dobiva "previše pažnje", deset godina kasnije priznaje da je pogriješila i počinje uspozoravati na njegove metode.

"Nijedan narod ne prepoznaje diktatora unaprijed", napisala je Thompson 1935. godine. "On nikada pred izbore ne najavljuje da će uvesti diktaturu. Uvijek sebe predstavlja kao predstavnika obespravljenog naroda."