Hrvatski sabor usvojio je danas tankom većinom novi Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i najavljuju da će sada kažnjavati zdrave ljude za širenje zaraznih bolesti. Zanimljivo.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović je rekao da policija neće ići po kućama provjeravati privatna okupljanja, ali može reagirati na prijavu građana. Ministar zdravlja Vili Beroš je pozvao građane da prijave svoje susjede.

Hoće li naši građani prijavljivati svoje susjede za kršenje "mjera"? Prema anketama mainstream portala, dobar dio hoće. Skoro 50 posto građana planira prijaviti svoje susjede "zbog zaštite svoga zdravlja".

Zvonimir Šostar, ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" kaže da bi prijavio svoje susjede "jer bi ugrozili moju obitelj i mene". Kako to susjedi mogu ugroziti njega, ostaje nepoznanica. Valjda Šostar vjeruje u supermoći korone da probija zidove.

Ovakva paranoja o susjedima koji "ugrožavaju moje zdravlje" dovodi nas u situaciju u kojoj je svatko od nas potencijalni kriminalac i lovina pravosuđa. Za kažnjavanje zbog širenja zarazne bolesti više nije uvjet da ste zaraženi, kriv je svatko tko postoji.

Ali, oslanjanje na "odgovorne građane koji će prijaviti svoje susjede" nije nova ideja. Kako piše Frank McDonough, profesor povijesti iz Liverpoola i autor knjige "The Gestapo: The Myth and Reality of Hitler's Secret Police" tu je taktiku obilato koristila i nacistička Njemačka u lovu na neposlušne građane.

Gestapo je bio ključni element nacističkog terora. Na sami spomen te riječi, obično se u glavama stvara slika svemoguće velike organizacije koja u stilu "Big Brothera" vidi sve i čuje sve. Tako su Gestapo predstavljali i sami nacisti u filmovima i novinskim pričama, tako se i kasnije prikazivalo u dokumentarcima.

U stvarnosti, Gestapo je bio vrlo mala organizacija koja je 1933. brojala samo 1.000 članova, a na svome vrhuncu 1943. godine 16.000, što je za populaciju od 66 milijuna jako malo. Svejedno, Gestapo je bio dovoljno moćan da provodi teror diljem zemlje. Kako mu je to uspjelo?

Jednostavno, oslanjali su se na doušnike. To nisu bili zaposlenici Gestapa niti regularne policije, već obični civili koji su naoko živjeli normalne živote dok su "njuškali" što susjedi rade, prisluškavali o čemu ljudi u birtiji pričaju itd. Radili su to dobrovoljno, ali država im se uglavnom oduživala financijski ili na druge načine.

Većina drukera je ipak imala privatne razloge. Često je bilo prijavljivanje susjeda iz osvete zbog nekih lošesusjedskih odnosa, ali bilo je svega. Na primjer, čovjek iz Berlina je cinkao prostitutku koja mu je prenijela spolne bolesti. Žena je cinkala svoga muža da priča protiv nacista, a kad je on završio zbog toga u zatvoru, ona se brzo udala za ljubavnika. Gestapu se prijavljivalo ljude na koje se sumnjalo za praktički bilo što - od homoseksualnosti i prostitucije do protudržavnog djelovanja. Tijekom Drugog svjetskog rata najpopularnije je bilo prijaviti susjede za slušanje stranog radija.

Petera Holdenberga, 64-godišnjeg prodavača knjiga s invaliditetom, koji je živio u Essenu, susjeda Helen Stuffel optužila je za ovo kazneno djelo, za koje je bila predviđena zatvorska kazna do 18 mjeseci. Prisluškivala je uza zid da bi čula što Peter u susjednom stanu radi. Rekla je da ga tijekom večeri jasno čuje kako sluša BBC-jev program. Druga susjeda, Irmgard Pierce, potkrijepila je njene navode. Holdenberga je Gestapo doveo na ispitivanje 10. prosinca 1942. "Ovo je zavjera", požalio se. "U prošlosti sam imao problema sa Stuffel i Pierce ju je uvijek podupirala." Prikazao je optužbe kao glupe tračeve. Uopće nije bio antinacist. Večer nakon uhićenja Holdenberg je pronađen obješen u svojoj ćeliji. Preminuo je u bolnici sljedećeg dana, a da nikada nije došao svijesti.

Gestapo je temeljito istražio svaku prijavu iako je većina bila temeljena na najobičnijim glasinama. Neke su ljude prijavili da su Židovi koji se lažno predstavljaju kao Nijemci. Nacisti su, naime, tvrdili da se Židovi fizički ističu po određenim karakteristikama i crtama lica pa su građani prijavili Gestapu svakoga tko im je sličio na Židova. Prijavljeni ljudi bi onda morali dokazivati da nisu Židovi. Među drukerima osobito su se isticali državni službenici, recimo učitelji koji su vrlo voljno činili i više nego što se od njih tražilo da se svide stranci.

Ako bi se učinkovitost mjerila po broju uspješnih optužnica, Gestapo je ipak bio ekstremno neefikasna organizacija. Samo 20 posto njihovih istraga završilo je na sudu. To govori o tome koliko su "odgovorni građani koji prijavljuju susjede" zapravo nepouzdani izvor.

Gestapo je par godina pred pad nacističke Njemačke shvatio da oslanjanje na građansko cinkanje susjeda oduzima puno njihovog vremena i rijetko urodi plodom. Kao što je navedeno u pismu Ministarstva pravosuđa iz Berlina od 1. kolovoza 1943. godine: "Cinkaroši su najveće propalice u ovoj zemlji."