Danas je prva godišnjica pada Alepa. Prođe godina. Mnogo toga se dogodilo, promijenilo, sasvim se izmijenila konfliktna mapa Bliskog istoka. Revolucija još uvijek traje na papiru, no svima je već odavno jasno da je padom najvećeg sirijskog grada – bastiona otpora, potpisana obustava pobune. Rat je završen, samo neki još uvijek nisu sasvim prihvatili tu činjenicu.

Očekivao sam skori završetak rata u Siriji, ali da se sedam godina brutalnog ratovanja završi na tako besmislen način, nisam mogao vjerovati. Kada su zeleni autobusi 22. prosinca prošle godine iz grada izvukli zadnje pobunjenike, koji su bez obzira na ljudstvo i solidno naoružanje prihvatili predaju i nečastan izgon iz omče režimskih snaga, bilo je jasno da ta revolucija, ako je ikada i bila iskrena, postala čisti predmet manipulacije vanjskih faktora, ovisnih o tadašnjim politikama.

Kako iskoristiti iskoristljivo uz deratizaciju protoka šijitske transverzale

Revolucija se vrlo dobro držala prvih pet godina. Tu negdje, do dolaska Rusa koji su namirisali pad režima nakon što je pobunjenička koalicija pod imenom Džejšul Feth - koju su najviše činile snage Ahraru Šama i tadašnje Džebhetu Nusre, vrlo lako preuzela centralnu provinciju Idlib, krajem ožujka 2015. Redom su padali gradovi: Idlib, Ariha, Džisr Šugur, koji su iz pravca Alepa vodili ka Mediteranu, provinciji Latakija; za koju su Rusi javno govorili da je uz priobalnu provinciju Tartus – iskoristljivi dio Sirije. Ovih dana, dok traju zadnje borbe protiv Islamske države u istočnim dijelovima provincije Deirezzor; režim s Rusima, te Kurdi s Amerima, međusobno komadaju – bogati dio Sirije. Kako je došlo da s iskoristljivog dođete u poziciju da kandžama trgate premium parcele osakaćenog uzurpatora, pitanje je kvalitetnog njuha zvijeri koja zna hoditi tragom svježe krvi. I to je Putinova najveća vrlina, u ovoj partiji šaha - koju igraju glave koje su navikle igrati golf.

Jasno je da se Rusija umiješala braneći jedini izlaz na Mediteran, luke Tartus i Latakiju. U slučaju svrgavanja režima obitelji Asad, ruske brodice bi do Mediterana morale kroz Crno more na Bosfor, gdje bi im prolaz ovisio o trenutnom odnosu s Turskom, a znamo da su ti odnosi često poprilično narušeni. Drugi prolaz bi im bio preko Sueza, ali taj put bi morao ovisiti o odnosu s Iranom, kao i s režimom u Egiptu – da je Mursi ostao na vlasti, sigurno bi ovo bila nemoguća opcija; treba naglasiti i prolaze kroz piratske vode, kao i češanje o Jemen - u kojem rat neće stati najvjerovatnije nikad. Tako, znači, najisplativije se bilo involvirati u sirijski sukob, podržati režim i cijelu tu šijitsku transverzalu: Teheran – Bagdad – Damask – Bejrut; pa kao nagradu dobiti dvije stamene luke, s kojih se može pljunuti na Cipar, a žabicama se mogu zapuškerati ribarske barke što ribare oko apeninske čizme.

Kada uspijete osigurati te luke, a još uvijek vas drži adrenalin, uz kolebljivu politiku Sjedinjenih Američkih Država, njuh vas dovede da pokupite solidan bakšiš s tacne koji vam je ostavljen: u vidu bogatih naftnih polja istočne provincije Deirezzor. Iz jedinice u dvicu, kladioničarskim žargonom govoreći. Ali, kako se sve to dogodilo, pitate se? Ključ je bio grad Alep, koji je bio pred padom – režim pred završnim udarcem. Neujedinjenost i slaba strategija režimskim snagama bi ostavljali prostor za konsolidaciju vlastitih redova, dolazili bi do daha. Uvijek je rebelsima trebalo tako malo, a kad bi i krenuli da potuku preostale SAA snage, udarac u leđa bi im zadao kurdski YPG koji je kontrolirao kurdsku četvrt Šejh Maksud – preko koje je mnoštvo civila izbjeglo klaonicu koja je uslijedila padom grada.

Ustrajnost – ili kako kvalitetna strategija poraz pretvara u triumf

Treba napomenuti da je režim ovaj rat fenomenalno vodio, poput vrhunskog igrača tavle, koji se zna povući kada ga zare ne služe, koji se zna napiti krvi protivniku kada mu kockice ponude brojeve koji njemu odgovaraju. Asad je sve pustinjske zabiti prepustio pobunjenicima i teroristima, da svoje oskudne resurse troše na održavanje nebitnih pustopoljina dok se on, nakon što je prvih godina završilo s dezerterstvom – ostajući samo oni na koje se može računati, skoncentrirao na urbana područja - prije svega na glavni grad Damask. Kada je postalo neupitno pitanje odbrane Damaska, a pobunjenici svoj front skučili na odbranu džepova Istočne Gute ili Dume te sitnih predgrađa koja su držale razne međusobno zavađene pobunjeničke frakcije – Jermučki kamp još uvijek je pod kontrolom Islamske države; režim se bazirao na obranu Homsa i Hame: koje je uspio obraniti. Priobalne provincije Tartus i Latakija, većinski nastanjene Alevitima – čiji su pripadnici većina vojnog vrha, kao i vladajuća porodica Asad, su svakako ostale odane režimu.

Ostao je još Alep, kao najveći grad, koji se trebao obraniti, ne samo to, zauzeti pod svaku cijenu; da je taj grad bitka za cijelu Siriju, znali su.

Strateška mudrost je izostala među pobunjenicima nakon velike pobjede u Idlibu. Trebali su deblokirati Alep, ali ne, oni su krenuli s rovarenjem po nebitnim centralnim pustošima kao i međusobnim sukobima što je dalo vremena režimu, potpomognutom Rusima, da razularenu pobunjeničku masu bez valjanog vodstva ukrote za kratko vrijeme. Kada je Idlib padao, vjerovao sam da je pitanje vremena pad režima i oslobođenje od tiranina, pa makar ta nova vlada bila instalirana kao što je instaliran general Sisi u Egiptu. Moj izvor s terena mi je rekao da su rebelsi sklopili koaliciju Džejšul Feth samo da bi uzeli grad Idlib, a kad su se SAA snage počele povlačiti iz Arihe, Džisr Šugura, Marat Numana, Han Šejhuna, ovi su inercijom zauzeli te gradove, podijelivši se u više frakcija nego li ih je bilo prije formiranja koalicije – svi su željeli da vladaju dok režim nije želio trošiti oskudno ljudstvo na strateški malo bitnu provinciju. U samom gradu Idlibu su bili kvartovi u kojima se sudilo direktnom demokracijom, a u nekima je na snazi bio šerijat dok su postojale četvrti pod kontrolom bandi – čisto Mad Max ludilo.

Kao da nitko nije gledao kartu. Gledano iz režimske perspektive, Alep je bio izolirani otok u okruženju pobunjenika s jedne i Islamske države s druge strane, s tankom poveznicom zvana magistralna cesta Isrija – Hanasir, koja je spajala režimske teritorije Alepa sa provincijom Hama gdje je režim stajao čvrsto na nogama – zamislite balon privezan krivudavim kanapom: balon su bili dijelovi grada pod kontrolom SAA, a kanap je bila magistralna cesta Isrija – Hanasir. Snage režima su trošile resurse na osiguravanje te magistrale, koja je više puta bila napadana od strane Islamske države, jednom je čak sedam dana dvadesetak kilometara bilo pod njihovom kontrolom, na što bi režim uzvraćao, vraćajući kontrolu nad jedinim kopnenim dotokom. Bilo je za očekivati, pogotovo u kasnijim borbama za sam grad, da će pobunjenici napasti magistralu ili barem iskoristiti jedan od mnogih gerilskih napada Islamske države; kako bi oni s druge strane razvukli SAA, što bi im uvelike pripomoglo u konačnom odsjecanju dotoka - no to se nikada nije dogodilo.

Da li zbog toga što bi ispadalo da su i oni teroristi ili zbog čiste gluposti, ne znamo. Ali ono što znamo je suha činjenica, odsjecanjem te ceste režim nikada ne bi mogao vršiti potpuno snabdjevanje svojih snaga u gradu. Avioni su nesigurni, što se pokazalo s opsadom Deirezzora, kada su asadovci i veći teritorij držali; da je mnogo oružja, opreme, hrane palo drito u ruke Islamske države.

Režim je u potkovi držao rebelse u starom i istočnom dijelu grada, uzevši strateško selo Handarat, početkom studenog 2015., ostala je samo cesta Kastiljo, famozna cesta, zbog koje su stotine platile glavom. Nakon iscrpljujućih borbi i cesta Kastiljo pada, te se po prvi put Alep našao u pravoj omči, dotadašnja potkova se sklopila. Sve se diglo, svi aktivisti, suporteri, društvene mreže su gorjele, osjećalo se u zraku da se Alep mora deblokirati. Ponovno se idlibska Džejšul Feth sklopila, barem su to obznanili, krenuvši puni elana u deblokadu ključnog grada revolucije. Ovaj put nije se probijao sjeverozapadni ulaz, gdje je Kastiljo cesta, nego se s juga penetriralo. Da ne ulazim u detalje borbe, probijanja, koje je trajalo više od mjesec dana, uz enormne gubitke – navodno je preko tisuću boraca stradalo u tom proboju, Alep je deblokiran, zaista, uspjelo se. Režimske snage su bile demoralirane, djelovalo je kao da im je to stavljanje Alepa u hedlok bio zadnji damar, stisak vojnika na samrti. Međutim, rebelsi su učinili ono što se od njih nije očekivalo, podijelili su se puni slave u svoje malene enklave. To čak i nije toliko utjecalo na ono što će se dogoditi. Ključni trenutak je odigrao Putin, ili Erdogan, vrag će ga znati čija je to ideja bila. Istina je da su se dogovorili.

Kako je Erdogan izdao Alep

Onako demoralirane snage režima su hramljale moleći da se ne dogodi nikakva nova borba. Samo stotine barel bomba izručenih po izbjegličkim kampovima Idliba i ostatka teritorija pod kontrolom pobunjenika su liječile očaj, pokazujući svu frustraciju naizgled uzaludne borbe Bašara al Asada. Treba reći da su se tih dana vodile borbe u sjevernom dijelu provincije Alep, gdje je Islamska država pokušavala prodrijeti kroz pobunjeničku enklavu, koju su činili: Azaz, Sawran, Tel Rifat, Mare. U jednom trenutku je Islamska država i uspjela odsjeći koridor prema Turskoj, ali ne zadugo, pobunjenicima je u pomoć pritekla Turska sa svojom avijacijom, trupama, logistikom. Sličan trenutak kao i kod razbijenih režimskih snaga kada im u pomoć prilazi Rusija, radi svojih iskoristljivih interesa, što je, pokazat će se, nagnalo i Tursku da slično učini – Islamska država je stjerana do Al Baba dok im je krajem ljeta 2016. YPG uz podršku američke avijacije preoteo Manbidž. Turci su željeli spriječiti formiranje kompletne Rožave, sklapanjem tri poznata kurdska kantona: Hasaka, Kobane, Afrin. Istina, Kurdi su to bili najavili, a dokazali udarom na snage revolucije uzevši im kasarnu Meng i grad Tel Rifat. U to vrijeme videoklipovi su kružili kako YPG na pikapovima u Tel Rifatu stanovništvu izlažu desetine tijela ubijenih FSA snaga. Pokušali su Kurdi zauzeti i Azaz, ali ih je u tome spriječila artiljerija s teritorija Turske. Elem, tu se odigrao dogovor iz Karađorđeva, Rusija i Turska su jasno dogovorile uvjete: režim iz Damaska upad Turske na njegov teritorij neće kategorizirati agresijom – šutjet će. Zaustavit će se retorika da Turska financira terorizam dok će režim iz Ankare za taj status ustupiti Damasku prava na grad Alep, bez obzira što će to uništiti, do tog trenutka, šestogodišnju revoluciju.

Krenulo se u realizaciju. Erdogan je pokupio svoje proksi trupe iz grada Alepa usmjerivši ih na grad Al Bab, u sklopu ofenzive „Eufratski štit“, koji je samo 37 kilometara udaljen od grada Aleppa, samim tim oslabio stanje na terenu, što je bio signal režimu da krene. Sirijska arapska vojska, sa svojim saveznicima, je ponovno stegla omču oko Aleppa, govorimo o starom i istočnom dijelu grada; te kako je vrijeme izmicalo, sve više stezala. Ovaj put ushićenja oko deblokade i nije toliko bilo, osim par iskrenih aktivista, ostali su znali da je stvar gotova, čak i oni koji su se borili unutar okruženog grada. Nisu se borili do zadnjeg: famoznim zelenim autobusima su prebačeni na teritorije pod kontrolom pobunjenika, tako da je slavlje režima započelo – velika pobjeda Sirijske arapske vojske, Hezbollaha i Iranske revolucionarne garde, te raznih šijitskih paravojnih dobrovoljačkih jedinica, kao što je najpoznatija Ketiba Fatmijun, koju su činili Hazari – Šijiti iz Afganistana; no ipak, bez ruske avijacije svo ovo ljudstvo ne bi bilo jamstvo uspjeha. Grad Alep, jedan od najvećih simbola otpora tiranskom režimu, simbol revolucije - pao je.

Dok je još uvijek postojala šansa za deblokadom, a postojala je, očekivao se barem pokušaj, što je i bilo izvodljivo; rezanjem ceste Isrija – Hanasir, uz okupljanje još veće koalicije koja bi udarila po istim kotama, pa i podrškom Turske ako bi zatrebalo - a trebalo je. Realno je bilo očekivati da antiisil koalicija sa svojim bombarderima koji polijeću s katarskog aerodroma Al Udeid – dnevno tri stotine letova, te turskog aerodroma Indžirlik, pripomognu spašavanju bastiona Alepa. Ispalo je da je to bilo samo naivno razmišljanje. Stvar je bila jasna. Alep je prodan za turske interese. Da se san o Rožavi nikada ne ostvari, da Ankara osigura vlastitu granicu.

Kurdi su trebali potpomognuti pobunjenike, sirijsku revoluciju, ali ne, oni su slijepo vjerovali raznim obećanjima, da bi na kraju, nakon što ih je izginulo više nego ikoga – za tuđe ciljeve, ostali bez ičega, bez sna o Kurdistanu. To je priča sama za sebe. U Šejh Maksudu, kurdskoj četvrti Alepa, uz zastave Rožave su tih dana sasvim uredno stajale slike Bašara al Asada. Vjerujem da i danas nisu svjesni što ih je pogodilo, kako su samo izigrani.

Erdogan je prodao Alep. Erdogan je prodao san o slobodi sirijskog naroda. Potopio je revoluciju. Ismijao se svim žrtvama koje su ginule za slobodu, demokraciju, prava jednakosti, bolji život. Iskustvo nam govori da onaj koji prevari jednom – prevarit će i drugi put, stoga, pitanje je vremena kada će se sitne makinacije umotane plaštom neosomanske propagande, ponovno ekspedicijski zaputiti ka naivnim navijačima. Možda već sutra, umjesto Alepa, hazarder na mjesto uloga stavi jedan drugi grad, Jeruzalem.