Most je stranka nastala kao koalicija nezavisnih političara iz različitih dijelova Hrvatske, uglavnom tadašnjih gradonačelnika i općinskih načelnika, koji su dolazili često iz različitih svjetonazorskih miljea, a zajedničko im je bilo samo to što okupljaju protestne glasove protiv HDZ-a i SDP-a. Koliko god je to bila pozitivna pojava na hrvatskoj političkoj sceni, toliko je nakon par godina postala problem, čak i vitalni problem za opstanak jedne takve stranke.

Jer, vrlo jednostavno, nema političkog, ideološkog, ekonomskog pravca u koji bi se Most mogao svrstati budući da danas u toj stranci svatko brije svoje. Među najistaknutijim članovima možete naći konzervativce (i one liberalne i one socijalne), marksiste i liberale, međusobno suprotstavljene u mnogim pitanjima. To predstavlja problem za birače koji ne znaju što će dobiti ako takva stranka dođe na vlast, kakve će odluke donositi i u kojem će smjeru zemlja ići. Ako se ja, recimo, praktički u svemu mogu složiti sa saborskom zastupnicom Ivanom Ninčević Lesandrić, glas za njenu stranku nije mi nikakvo jamstvo da bi Most provodio baš njenu politiku, budući da bih time ujedno glasao za Miru Bulja koji je u svim stavovima dijametralno suprotan mojima. A to je samo jedan primjer.

Živi zid je također nastao kao prosvjedna stranka, ali kod njih je stvar puno jasnija jer su oni radikalni populisti, a to ima vlastitu publiku. Oni se po svjetonazorskim pitanjima uopće neće izjašnjavati, ali su složni kad se radi o onim bitnim ekonomskim pitanjima.

Most već dosta dugo stagnira u anketama i ukoliko stranka ne iskristalizira jasan pravac barem u ekonomskim pitanjima, prijeti joj propadanje ispod izbornog praga. Kao liberalu, drago mi je što u Mostu ima dosta istaknutih članova koji se zalažu za liberalne ideje, osobito u ekonomskim pitanjima. Pri tome prednjači već spomenuta Ivana Ninčević Lesandrić, zatim tu je riječka gradska vijećnica Petra Mandić, zatim bivši vaterpolist Vedran Jerković koji vodi Mostov savjet za financije, gospodarstvo i poduzetništvo i mnogi drugi.

Vijest o ulasku Marijana Knezovića, poznatog mladog aktivista za Hrvate u BiH i studenta Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, u Most i njegovoj vjerojatnoj kandidaturi na predstojećim izborima za Europski parlament, dala je dosta razloga za nadu u jačanje ekonomsko-liberalne struje u toj stranci. Iako je Knezović u Most pozvan sigurno zbog svoga utjecaja na biračko tijelo u BiH i građane RH hercegovačkih korijena, riječ je o liberalnom konzervativcu i glasnom zagovorniku ekonomskih sloboda koji jako dobro razumije kako tržište funkcionira.

Je li ovo korak dalje u profiliranju Mosta u smjeru ekonomskog liberalizma, možda je prerano za reći. Teško se stranka može reformirati dok god su joj tri glavna čovjeka (Božo Petrov, Nikola Grmoja i Miro Bulj) poznati po protivljenju mnogim liberalnim politikama. Podsjetimo, Petrov je bio glavni pokretač ideje da "država mora uraditi nešto" kad je čuo da je Agrokor u financijskim problemima te je maksimalno agitirao za rješenje koje bi pogodovalo dobavljačima, a spominjao je čak i nacionalizaciju Agrokora. Nikola Grmoja često je zagovornik državnog intervencionizma kad je riječ o "zaštiti" pojedinih poslovnih subjekata od tržišne konkurencije, a Miro Bulj je suprotstavljen tržišnim slobodama baš u svemu; počevši od GMO-a pa do privatnog poduzetništva i protekcionizma. Nekako sam bio uvjeren da će Bulj prijeći u Živi zid jer je baš u svemu suglasan s njima i pomalo mi je čudno da se to još nije dogodilo.

Dakle, Most je i dalje jako čudan "miks" koji zbunjuje birače, a to će se teško promijeniti. Ili će se trojka na vrhu stranke promijeniti, preispitati svoje stavove i prihvatiti tržišnu ekonomiju koja je efikasnija od državnog intervencionizma, ili će liberali i liberalni konzervativci svoju priliku morati potražiti negdje drugdje jer, koliko god pojedinci u politici imali neke dobre stavove i ciljeve, to im neće biti moguće ostvariti dok su u stranci čije čelništvo ima druge planove.