Ispituju me već dosta dugo kad ću napisati nešto o problemima Hrvata u BiH. Iskreno, nisam još pisao o ovoj temi ne zato što je ne smatram značajnom (ona je itekako značajna za Hrvatsku), već zato što pokušavam naći način kako to objasniti, a da pritom ne naljutim mase. Imam brojne prijatelje koji su rodbinski vezani za BiH, imam i prijatelje u toj zemlji i svi oni su strašno osjetljivi na "hrvatsko nacionalno pitanje u BiH". Za njih postoji samo jedno rješenje, što znači da nema načina da ih ja razveselim. Bojim se da će ovaj tekst razljutiti mnoge, ali ni to neće biti prvi put.

Hrvati u BiH su od 1991. osuđeni na odbacivanje. Sve se tako posložilo, pogotovo geopolitička situacija. Svijet se čvrsto drži europskih granica kakve su nacrtane nakon Drugog svjetskog rata i one se ne mogu mijenjati silom, a praktički je nemoguće i diplomatskim putem. Bosna i Hercegovina se ne može dijeliti. Franjo Tuđman je to dobro shvaćao, stoga je nejasno zašto je davao lažnu nadu Hrvatima u BiH. Oni na toj nadi očito žive i dan-danas.

Činjenice su ovakve: nema govora o proširenju Hrvatske, nema govora o hrvatskoj državi na teritoriju BiH, a ono što Hrvati u Hercegovini danas žele - autonomiju u vidu trećeg entiteta - u ovim je okolnostima nemoguće postići. To bi se moglo eventualno dogoditi samo ako bi Republika Hrvatska poduzela snažne akcije u tom smjeru - raskinula Daytonski sporazum i zatražila novo rješenje za BiH. To Hrvatska neće učiniti jer nema ni državnike koji su to u stanju, niti volje niti je u poziciji za takve akcije u trenutku kad joj vise nad glavom brojne optužnice za odštetu zbog sudjelovanja u "agresiji na BiH", kako je utvrdio Haaški sud.

Dakle, Hrvati će se prije ili kasnije morati pomiriti s činjenicom da su njihove nacionalne težnje u BiH neostvarive. To je u ovom trenutku nemoguće i zamisliti, s obzirom da je hrvatski narod u BiH iznimno nacionalistički nastrojen, otprilike kao mi 1991.

Bosna i Hercegovina je jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi (BDP per capita je slabiji samo u Ukrajini i Moldaviji), pri samom je dnu svih ljestvica (Doing Business, ekonomske slobode, poštivanje privatnog vlasništva), a pri vrhu po korupciji. U svim istraživanjima ispada u rangu s afričkim zemljama. Ekonomija je u rasulu, a nema nikakvih naznaka da će se popraviti jer politiku vode nacionalisti.

Stanovnici BiH su danas podijeljeni kao 1990-ih. Ljudi se dijele na "naše" i "njihove". Hrvati u BiH slave haaške osuđenike kao narodne heroje. S druge strane Bošnjaci uživaju u činjenici da su brojčano nadmoćni pa koriste to u svakom pogledu. I jedni i drugi glasaju isključivo za svoje nacionaliste. Politika nema veze niti s ideologijom niti s programom, važno je samo tko je Bošnjak, a tko Hrvat. Srbi su ratnim razaranjem i zločinima uspjeli kapitalizirati posebni entitet pa su se osigurali od preglasavanja. Hrvati su u toj nacionalističkoj priči izvisili potpuno.

Ali, Hrvati nisu gubili nadu. Cijelo vrijeme su se uzdali u Hrvatsku. Oni glasaju za HDZ, a sad je i u Hrvatskoj HDZ na vlasti. To su "naši", valjda će nam nekako pomoći da se izborimo za svoja prava? Neće. Hrvatska se prema Hrvatima u BiH cijelo vrijeme odnosi kao prema neželjenom, odbačenom djetetu. Šestorica haaških osuđenika, slažu se svi i iz vrha RH i među vodećim Hrvatima u BiH, nepravedno su osuđeni i ponavljaju brojne dokaze da oni nisu imali ništa s ratnim zločinima. Ali RH nije učinila ništa da se te ljude, ako su zaista nevini, oslobodi krivnje. RH nije provela ni svoju istragu optužnica. Nije se pomaklo prstom za situaciju Hrvata u BiH. Nedavno su veterani HVO-a dobili prava na mirovinu kao veterani Domovinskog rata (što nije baš najpametniji način da Hrvatska dokaže svoju neagresiju na BiH). Hrvati u BiH misle da su time nešto dobili, da im tako Hrvatska pomaže. Ne pomaže vam, to je samo izbacivanje ljudi s tržišta rada i oslabljivanje ekonomije. Jer kad čovjeku daješ novčanu naknadu, on gubi poticaj da radi i stvara.

Herceg Bosna je stvar prošlosti i to treba prihvatiti. Ljudima je to jako teško jer im je nacionalni identitet važniji od bilo čega. Jako je teško na taj način bilo što postići kad si prvo nacionalnost, pa tek onda ono što zapravo jesi. Iako sam taj fenomen proživio 1990-ih, iako ga još uvijek u Hrvatskoj ima (ali ne u tolikom opsegu kao prije), meni je on još uvijek neobjašnjiv. Čak i kad biste dobili Herceg Bosnu i ostvarili svoju stoljetnu težnju, opet biste na vlasti imali HDZ.

Bosna i Hercegovina će moći prosperirati tek kad se njeni narodi oslobode okova nacionalizma. Dok god glasaju za veće i bučnije nacionaliste, a ne za programe i ideje, nema kruha. Bilo bi idealno da nema "konstitutivnih naroda" i da se predstavnici ne biraju po načelu etničke pripadnosti, tako da se mogu stvarati političke opcije koje bi imale svoje predstavnike i djelovale u svim dijelovima zemlje. Pa onda ne bi uopće bilo bitno je li predsjednik Hrvat, Srbin ili Bošnjak, nego kako će izvući narod iz siromaštva.

Ali, to je utopija iz jednostavnog razloga što se ljudi međusobno mrze. Hrvati se ne podnose s Bošnjacima, Bošnjaci se ne podnose s Hrvatima, a da nema posebnog entiteta onda bi se i Srbi međusobno mrzili sa svima njima. Dokad tako? Otegotna je okolnost, naravno, činjenica da su sjećanja još uvijek svježa na nedavni rat i zločine, nepravdu jer većina zločinaca nije kažnjena, a posebno otegotna okolnost je siromaštvo. I tako dobivamo puni krug u koji se vrti tužna zemlja BiH.

U takvoj nacionalističkoj atmosferi logično je da će najgore proći najmalobrojniji narod, a to su Hrvati. Hrvatski ih premijer dođe ponekad potapšati po ramenu i obećati da će se zalagati za njihova prava. Bošnjaci ih uvjeravaju da imaju sva prava koja žele. I dok ih svi uvjeravaju kako im ništa ne fali, njima je sve gore, nepravda ih sve više izjeda, nacionalni ponos sve je jači, a najgora je valjda nemoć da se bilo što promijeni. Nisu ljudi krivi što su se tamo rodili, što je Tito tako postavio granicu nakon 2. svjetskog rata i što su valjda najponosniji Hrvati na svijetu. Masovno napuštaju BiH, puno više od pripadnika drugih naroda. Iseljavanje Hrvata iz Hercegovine ide na ruku i Sarajevu i Zagrebu. I jedni i drugi kao da čekaju da se svi ili barem većina Hrvata iz BiH isele pa da mogu skinuti taj "problem" s dnevnog reda.

Postoje u teoriji rješenja, koja sam naveo u ovom tekstu, ali ona nažalost nisu realna jer da bi se nešto u BiH promijenilo nabolje, potrebno je da svi narodi prihvate jednako BiH, a ne samo Hrvati. A to je nemoguće jer čini se da nijedan narod nije baš lud za suživotom u multietničkoj i multikulturalnoj zemlji i neće biti još dugo.