Hrvatsku politiku možemo usporediti sa Zemljinom korom, istodobno se nalazi u stanju dosta čvrste stabilnosti i konstantne promjene. Tijekom neovisnosti RH politika je bila relativno stabilna i uvijek se radilo o dosta sigurnoj ravnoteži moći između nominalno različitih ali suštinski sličnih frakcija. Razlog tomu nije dvostranačje HDZ-SDP, jer demokracija nužno vodi u grupiranje birača u dva tabora da bi kompromisno zaštitili dio svojih interesa, nego činjenica da te dvije političke frakcije imaju jako slične politike i način funkcioniranja.

U ekonomskim pitanjima nikada nije ni postojala iluzija da u Hrvatskoj politici postoji bilo kakva politička opcija koja ne zagovara i provodi politike protekcionizma, subvencioniranja, velikih socijalnih davanja, zaštite privilegirane birokratske klase, represivne porezne politike i visoke državne potrošnje. HDZ i SDP su po tim ekonomskim pitanjima bili gotovo identični, a birači su toga bili svjesni (dapače, to su i tražili) te je to rijetko kada bio kamen spoticanja u javnom političkom diskursu.

Slijedom toga birači su se fokusirali na svjetonazorska pitanja i kompromisno se grupirali u dva tabora. Ali u zadnje vrijeme i ta svjetonazorska pitanja sve više poprimaju zajednički karakter te se gubi i ta distinkcija. Prva tema koja je ozbiljnije poljuljala temelje jedine razlike između SDP-a i HDZ-a je bila Istanbulska konvencija. Čvrsta obrana konvencije od strane Plenkovića i nedostatak ozbiljnijih protivljenja iz vodstva stranke je birače ostavilo zbunjenima.

Problem nije u pitanju da li je većina birača HDZ-a bila protiv Istanbulske ili samo radikalni dio, nego što je tema ubacila zrnce sumnje u svjetonazorsku distinkciju između SDP-a i HDZ-a.
Relativno brzo nakon Istanbulske dolazi i referendumska inicijativa „Narod odlučuje“. Medijska blokada inicijative je odmah bila signal da ni vodstvo HDZ-a ni vodstvo SDP-a ne žele prihvatiti takve tektonske pomake koje predviđa inicijativa. Oba pitanja inicijative su biračima HDZ-a udarila u same temelje njihove odanosti stranci. Prvo koje predviđa lakši ulazak manjim strankama u Sabor i ozbiljno narušava poziciju tzv. „satelita“ je drugi put u kratkom roku pokazalo da ne postoji suštinska razlika između SDP-a i HDZ-a tj. da je jedino što te stranke interesira vlast.

Nepostojanje velikih razlika između te dvije stranke je već dugo dio političke misli onih koji tradicionalno ne izlaze na izbore, ali Istanbulska i „Narod odlučuje“ polako dokazuju tu činjenicu i samoj biračkoj bazi HDZ-a. Drugo pitanje intencija kojeg je ukidanje pozitivne političke diskriminacije manjina, koje imaju osiguran određen broj predstavnika u Saboru i time njihov glas de facto vrijedi više od „običnih“ glasova, a prema kojem je vodstvo HDZ-a također izrazilo oštro neslaganje, je otkrilo biračima HDZ-a da ta stranka koristi manjinske kvote da bi trgovinom kupovala vlast. I to je nešto na što su mnogi upozoravali a ovim su i birači HDZ-a dobili potvrdu da HDZ ne preže ni od zaštite političke privilegiranosti manjina da bi zadržali vlast.

Tektonske promjene na političkoj sceni počinju i prije toga. Pritom pojam „tektonske“ ne podrazumijeva nagle promjene nego polaganu ali nepovratnu promjenu političke paradigme. SDP, kao infrastrukturno slabiji dio duopola nagrizen dubioznim kadrovskim rješenjima Zorana Milanovića i izborom Bernardića, koji se pokazao nesposoban za rješavanje dubokih stranačkih problema, sve više tone u dezintegraciju. Lokalni ogranci otkazuju poslušnost, počinju frakcijske borbe, a samo vodstvo stranke jedva da komunicira međusobno. Igra prijestolja unutar SDP-a dovodi do rasipanja biračkog tijela koje odlazi u ŽZ ili Amsterdamsku. Ali krivo je okriviti isključivo Bernardića za polagano propadanje stranke, on samo nije sposoban povratiti strukturnu stabilnost koju je stranka izgubila davno prije, pa čak i sam ubrzava taj raspad.

HDZ-u će, kao infrastrukturno jačoj i birački discipliniranijoj stranci, trebati više vremena za takve probleme, ali takav slijed događaja s Istanbulskom i referendumskom inicijativom postaje sve izgledniji. U tom kontekstu možemo i Stierov oštri govor protiv dosadašnjeg funkcioniranja stranke smatrati kao preventivno djelovanje da bi se takvi problemi izbjegli i/ili brže sanirali. Izostanak reakcije vrha stranke pruža temelj za sumnju u iskrenost tog govora i postavlja se pitanje da li je to bio unaprijed dogovorena priprema terena za nužni politički zaokret.

Istodobno tzv. „treći put“ se sve više stabilizira. Most već mjesecima održava stabilno biračko tijelo od 6-7% i u ovom trenutku se može zaključiti da je uspostavio stabilnu biračku bazu. Sudeći prema njihovom programu „Pokret ostanka“ intencija je stvaranje liberalno-konzervativne opcije koja bi bila prihvatljiva podjednako centru i desnom centru. Politički frontmani stranke još uvijek tapkaju po sličnim socijalističko-konzervativnim politikama nalik onima koje provodi HDZ, ali Mostu je u principu jasno da moraju polako stvarati vlastite političko-programske smjernice koje ne smiju izgledati kao one proizašle iz HDZ-a.

Kako se radi o konzervativnom biračkom tijelu, glavna su prijetnja oduzimanju glasača s desnog centra. Ono što je nedostajalo je dio programa koji bi stvarao razliku u odnosu na HDZ a jedini mogući način za to je inkorporiranje ekonomskog liberalizma u ideološke smjernice stranke čime bi se stvorila razlika u odnosu na socijalistički HDZ. Na terenu se taj dio programa još ne vidi (upravo suprotno) ali program „Pokret ostanka“ nudi dosta ozbiljnu liberalno-konzervativnu podlogu za stvaranje autohtone političke misli.

Amsterdamska koalicija pokazuje ozbiljnu realpolitičku snagu i sinergijom IDS-a, GLAS-a i Pametnog tvori ozbiljnu alternativu na lijevom centru. GLAS, stvoren od prebjega iz HNS-a, polako privlači nezadovoljne SDP-ovce. Pametno je uspjelo stvoriti vlastiti politički karakter iako je upitno koliko će ga moći održati ako se želi razvijati kao liberalna stranka. Radikalni sekularizam je stvorio određene simpatije prema Pametnome i u liberalnim krugovima, a i ekonomski program (iako dosta općenit i nestrukturiran) je u najranijim danima od Pametno stvorio stranku predvodnicu liberalne misli.

Tijekom vremena Pametno ipak sve više klizi ulijevo, a birači to sve više detektiraju. Iako se Pametno klonilo javnog zagovaranja određenih politika i orijentiralo se na općenite političke fraze, ipak su liberalni birači tijekom vremena počeli odustajati od svoje podrške stranci i svrstavati je u ljevicu. Ne postoji jedan razlog zbog kojeg bi birači to zaključili, ali činjenica je da se u javnosti Pametno više percipira kao „lijevo“ od GLASA. Percepcija puno znači u politici. Način komunikacije članova i vodstva također stvara veliku odbojnost jer se stranka služi agresivnim i isključivim jezikom koji odiše elitizmom. Nedavna izjava Ivice Puljka u emisiji „Pressing“ u kojoj kaže da „Ono što se kod nas zove lijevo, u svijetu se zove normalno“ daje za pretpostaviti da će Pametno još više krenuti ulijevo da bi se dobili glasovi prebjega iz SDP-a umjesto da se bori za relativno mali i fragmentirani liberalni centar.

Anka Mrak Taritaš i GLAS igraju strpljivo i polako šire stranačku infrastrukturu dok istodobno upijaju bivše glasače SDP-a. Pitanje je postoji li prostor za koegzistenciju GLAS-a i Pametnog ili će se dogoditi preuzimanje Pametnog od strane GLAS-a. Puljkovi brzo uče, ali Anka je ipak vrsna političarka.

Živi zid se na neki način izolirao od svih zbivanja i izabrao put vječne oporbe. Ne nude nikakav strukturirani politički program i u toj situaciji se osjećaju sasvim udobno. Iako formalno buntovna stranka u suštini ne nude ništa novo osim radikalizacije postojećih politika ili povratak odbačenih ekonomsko-političkih ideja. Taj folklor je privlačan kao ispušni ventil za nezadovoljstvo ali ne nudi ništa oko čega bi se stvarala čvrsta politička misao.

Izgleda da svjedočimo polaganoj ali dugoročnoj promjeni političke paradigme. Trenutno je iluzorno očekivati formaliziranu liberalnu političku opciju, ali možda se iz nadolazećeg kaosa nekoliko stranaka prihvate određene liberalne politike, bilo ekonomske ili društvene. Iako je još prerano za takva očekivanja jer politička stvarnost zahtijeva mnoga kompromisna rješenja onih snaga u strankama koje bi htjele uvesti dozu liberalizma na domaću političku scenu ipak se stvaraju napukline koje se mogu ispuniti takvim idejnim rješenjima. Osim makropolitičkih nastojanja postoje i lokalne političke snage koje počinju prakticirati liberalnu političku misao kao što je slučaj s Dario Hrebak u Bjelovaru.

Ostaje nam vidjeti gdje će nas trenutno preslagivanje političkih snaga odvesti, ali liberali u Hrvatskoj mogu i sami pokušati utjecati na povoljniji ishod trenutnog restrukturiranja političke scene.