Javnost je ovih dana bombardirana huškačkim medijskim naslovima koji na sve moguće načine - često služeći se manipulacijama i lažima - pokušavaju izazvati mržnju prema SAD-u i njegovoj administraciji. Koji je cilj? Izgleda da je europska aristokracija, koja sponzorira većinu medija vašim novcem, odlučila raskrstiti odnose s SAD-om i pokušati ujediniti europsku javnost oko ideje čvršće i federalne europske države.

Ta ideja nije nova i sigurno ima svojih pozitivnih elemenata, ali nije realno ostvariva i još dugo neće biti, budući da velika većina Europljana ne osjeća pripadnost europskoj naciji, pa ni europskom nadnacionalnom identitetu koji bi bio potreban za takvu vrstu ujedinjenja koja bi značila puno više od jedinstvenog tržišta i određenih zajedničkih pravila. Narodi bi se morali odreći većeg dijela vlastitog suvereniteta. Upravo zato EU birokrati, koji u tome vide vlastiti spas, vide mržnju prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kao sredstvo kojim bi postigli to jedinstvo.

Kao i mnogo puta dosad, aristokracija je izabrala posve krive načine i ciljeve. Mržnja prema SAD-u neće uroditi jedinstvom Europljana. Umjesto traženja krivca za europske probleme, uključujući i ratne prijetnje koje su itekako realne, pa i aktualni rat u Ukrajini, negdje daleko izvan EU ili čak preko Atlantika, Europljani bi trebali sagledati stvari realno i pogledati istini u oči čak i ako ona nije ugodna ni slatka. Za većinu europskih problema nije kriv Trump, nije čak ni Putin. Krivi su Europljani sami.

Europljani su 80 godina živjeli na račun SAD-a koji im je financirao obranu, sigurnost, novinare. U isto vrijeme Europljani su novac, koji bi inače morali trošiti za obranu i sigurnost, trošili na socijalnu državu i njene programe. Pa su se sprdali Americi: "Hahaha! Vi nemate besplatno zdravstvo hahah kakvi luzeri!" zaboravljajući da im Amerikanci to financiraju.

Onda su Europljani shvatili da mogu uvesti carine pa su uveli višestruko veće carine od SAD-a.

Onda su Europljani rekli "Vi nešto proizvodite tamo, neki big tech, koji zarađuje velike pare? Ah, baš lijepo, sad ćemo mi smisliti regulacije kako bismo vam uzeli što više od onoga što proizvedete".

Onda su se sjetili regulacija na CO2. Klimatske promjene, seljaci! Tako da možemo svaki uvozni proizvod opaliti dodatnim klimatskim porezom.

Jednog dana Amerikanci su rekli čekaj, pa nama se takav odnos ne sviđa. Dobivamo jako malo, a dajemo sve više. Možda bismo tim novcem, koji gubimo u Europi, mogli učiniti nešto dobro za sebe - recimo smanjiti si javni dug?

Europska aristokracija je to dočekala na nož, otprilike kao taksisti pojavu Ubera u njihovom gradu, kad su shvatili da neće više moći živjeti od povlaštenog položaja. Ili kao profesori kad saznaju da će biti ocjenjivani i da će im plaća ovisiti o zaslugama, a ne statusu, spolu i dobi. Ili bilo koja druga skupina kad ostane bez povlastica na koje je navikla.

Ljudi će više pošiziti kad izgube neku povlasticu nego kad im se ukinu prava. I što je povlastica apsurdnija i besmislenija, više će bjesniti kad ju izgube. Tako i Europljani kad izgube američke subvencije, koje nisu ničim zaslužili i za koje nikad nisu bili zahvalni.

Novinari i političari danima ne mogu doći sebi. Naslovi: "Trump je izdao Europu", "Amerika se okreće u grobu", "Slobodni svijet treba novog vođu" i slično samo pokazuje razinu panike u kojoj se europska aristokracija našla. Jer novinari nisu ništa drugo do glasnogovornici političkih elita u Bruxellesu.

Kad glasnogovornici Bruxellesa pišu o "slobodnom svijetu", misle na onaj dio svijeta koji dijeli njihove vrijednosti - a to bi bile cenzura na društvenim mrežama, rastrošna država, državno sponzorirani mediji, DEI programi, klimatske promjene, rodne kvote. To su, ukratko, samo EU, UK, Kanada, Australija i još par zemalja. Uskoro će se popis svesti na samo dio članica Europske unije. To je "slobodni svijet" o kojem oni govore i taj svijet nije pretjerano slobodan.

Neki su glasnogovornici aristokracije čak usporedili američko-europske odnose s brakom pa pozivaju na kraj braka razočarani ponašanjem supružnika.

U redu. Zamislimo da je riječ o braku. Europa je u njemu supruga koja nije zaposlena, a SAD je suprug koji radi 10 sati dnevno da bi zaradio za sebe i nju. Ona, budući da je nezaposlena i bez djece, ima puno slobodnog vremena pa ga troši na razne vlastite aktivnosti - upisuje satove glume, jezika, ide na aerobic i plastične operacije. Sve češće prigovara suprugu jer nije dovoljno obrazovan, nema dovoljno stila, napada ga jer nije dovoljno "in" kad izađu van s njenim prijateljima na večeru. Ne govori to samo njemu, nego svima gdje god dođe - kod svakoga ogovora svoga supruga kako je glup, loš u krevetu, kako ne zna pametno pričati, kako ju ne izvodi dovoljno itd. Njemu jednom pukne film i kaže - ok, to tako više neće ići. I onda ona totalno pošizi, rasplače se, počne vrištati, razbijati po stanu, ide okolo i cvili kako ju on više ne voli i što je to zaslužila da se tako ponaša prema njoj.

To bi vam ukratko bio taj "brak".

Trump nam se može ne sviđati i ima jako puno razloga da ga argumentirano kritiziramo (što možete naći i na ovoj stranici), ali on je izabrani predsjednik SAD-a koji ispunjava svoja predizborna obećanja. Radi točno ono radi čeg je izabran. Osobno pljuvanje, klevetanje i mržnja koju europska aristokracija preko svojih glasnogovornika u medijima pokazuje prema Trumpu zapravo je prijezir koji cijelo vrijeme gaje prema građanima SAD-a, prema Americi kao stupu osobnih sloboda i Zapada.

Nema dana, sata, minute ni sekunde kada neki europski medij ne objavi bar jednu klevetu, uvredu ili teoriju zavjere o američkom predsjedniku čija je najveća krivica što provodi volju naroda koji ga je izabrao.

Nakon svega toga, postoji li ijedan razlog da Amerika ostane u prijateljskim odnosima s EU? Ako da, čime je Europa to zaslužila?

Kada to shvatimo i prihvatimo činjenicu da velik dio problema leži i na nama, građanima Europske unije koji biraju zastupnike u nacionalnim državama i na europskoj razini, koji toleriramo dugogodišnje politike potpuno pogrešnih i moralno perverznih prioriteta, onda ćemo moći učiniti nešto konkretno za svoju budućnost i budućnost svoje djece na ovom kontinentu.

Treba li se Europa udaljiti od SAD-a? Ne, nipošto. Bez obzira tko bio na vlasti u SAD-u - sada je Trump, za četiri godine će biti netko drugi - Europljani trebaju odbaciti huškače i one koji rade na uništavanju međunarodnih odnosa koji su nam itekako korisni.

Odnosi između SAD-a i Europske unije moraju se bitno korigirati. Moramo naći zajedničke interese za novi i pravedni početak, a to mislim da neće biti moguće s ovom garniturom europskih elita koje su sebe pretvorile u novu aristokraciju i koja se prema vlastitim poreznim obveznicima ponaša kao prema kmetovima koji nemaju realnih mogućnosti utjecati na politike koje se direktno tiču naših života.

To se može i mora promijeniti. Kad se to promijeni, imat ćemo mogućnost za novi, čisti početak pravednih odnosa između SAD-a i Europe. Jer realno, SAD treba Europu i Europa treba SAD. Ali odnos mora biti zdrav i obje strane moraju biti zadovoljne, a ne samo jedna.