Porezna politika uvelike određuje ne samo ekonomski razvoj države, nego i njenu političku stabilnost. Nesporno je da ljudi, pojedinci imaju potrebu zajedničkog organiziranja u svrhu osobne koristi od zajedničkog djelovanja. Možda je diskutabilno trebaju li škole i bolnice biti državne ili privatne, željeznica, vode i šume...Ali vatrogasni dom iza gradskog trga, čiji prilazni put osvjetljuju starogradski kandilaberi kome se može prići biciklističkom stazom preko visećeg mosta na rječici omeđenoj nešto višim branama radi proljetnih bujica, teško može funkcionirati u privatnom vlasništvu.

Zajedničko ulaganje radi zadovoljenja onih potreba svakog pojedinca koje nije moguće osigurati na drugi način provodi se prikupljanjem poreza. Ovaj put ne bih o tome u kojoj mjeri poreze treba prikupljati, ne bih ni o tome treba li to činiti progresivno ili "flat". Želim naglasiti važnost koje poreze je smislenije prikupljati.

Ako je čovjek, pojedinac, osnovna vrijednosna jedinica i nositelj svih promjena unutar ljudske vrste prije nego što bi to bile obitelji, klase, nacije, religije i rase, onda niti jednog pojedinca ne bi trebali staviti u podređen položaj u odnosu na obitelj, klasu, naciju ili rasu. Današnji sustav oporezivanja upravo stavlja sve ove grupacije u povlašteniji položaj u odnosu na pojedinca. Smatram da ćemo se složiti da je moguće evidentirati nastajanje vrijednosti od strane svakog pojedinca. Dakle, ekonomski gledano, kokoš je nastala iz jajeta, budući da je osnovni ekonomski princip onaj stvaranja dodane vrijednosti. Jaje je trebalo njegovati, grijati, imati strpljenja da se izleže malo pile koje je dugo trebalo gajiti i hraniti kako bi postalo kokoš koja bi mogla proizvesti još puno novih jaja.

Gledamo li, dakle, na čovjeka kao homo economicusa, moramo sagledati njegov osobni ekonomski put, od početka stvaranja novih vrijednosti pa sve do prestanka poslovnih aktivnosti. Današnji porezni sustav traži od svakog radnoaktivnog pojedinca da veliki dio novostvorene vrijednosti odvaja za zajedničke potrebe u vidu različitih poreza. Od samog početka radnog djelovanja i kroz cijeli radni vijek pojedinca visoki porezi umanjuju i ograničavaju njegovu mogućnost stvaranja.

Zamislite da uskraćujete dio energije potrebne inkubatoru da se jaje izleže. Pile iz jajeta će se izleći avitalno! Zamislite, dalje, da uskratite kvalitetu i količinu hrane potrebnu za rast pileta. Pile će rasti sporije, bit će podložno bolestima te neće u potpunosti iskoristiti svoj biološki potencijal. Postat će nedovoljno razvijena koka! Zamislite nadalje da koki u punoj fazi zrelosti, kada može snesti najviše zdravih jaja, uskraćujete hranu. Koka će snesti manji broj, i to lošijih jaja, a neka jaja će biti neplodna. Ne otimajmo koki hranu!

Kao što je tek izleženom jajetu potrebno najviše brige kako bi se ono pravilno inkubiralo i razvijalo, tako je i poduzetniku početniku potrebno najviše podrške u samom početku njegovog poslovnog puta. Pitanje motiva stvaranja, tj. poduzetničkog motiva je izuzetno važno u početnim fazama čovjekova ulaska na tržište rada. Danas je mladi stvaratelj u startu opterećen brojnim porezima koji umanjuju njegov stvaralački potencijal. Porez na dohodak i porez na dobit umanjuju kreativnu sposobnost stvaranja dodane vrijednosti koja bi poslužila u međusobnoj razmjeni dobara i usluga na slobodnom tržištu, a visok porez na dodanu vrijednost smanjuje potrošnju – narudžbe – proizvodnju – rad – plaću – u konačnici (recesija) čak i poreze. Želimo li zdravo, napredno i konkurentno gospodarstvo, želimo li slobodno tržište, želimo li umanjiti nejednakosti – umanjimo porez na dohodak, porez na dobit i PDV.

Onaj dio zajedničkih potreba počnimo odvajati u zajedničku kasu kad završimo s našim radnim i životnim vijekom! Bolje ću zajednici doprinijeti nakon što me je zajednica pustila da slobodno radim i dam „sve od sebe“. Skuhajmo od koke juhicu na kraju, ali nemojmo joj uzimati hranu za vrijeme njene najveće nesivosti. Porez na nasljedstvo treba biti osnovni porez kojim bi financirali zajedničke potrebe.

Svaki pojedinac bi trebao imati bar slične šanse za uspjeh, a njegov život bi trebao biti refleksija njegovog osobnog znanja, htijenja i marljivosti. Zamislite koliko bi danas Stevea, Elona, Billyja bilo da se iz garaže može malo lakše, a vjerojatno bi i ovaj trojac još ranije postigao veće poslovne uspjehe. Zamislite da djecu učite cijeniti znanje, ambiciju i marljivost u uvjetima gdje im nitko neće stajati na putu potvrde vlastite vrijednosti. Ja imam sina od četiri i po i učim ga da peca! Ako nekom želiš pomoći nećeš mu pokloniti ribu, naučit ćeš ga da peca. Pomažemo li svojoj djeci time što im ostavljamo onoliko naslijeđa da oni ne moraju ništa stvarati tijekom svog života?

Primjećujemo li moralnu zamku koju smo sadašnjim sustavom izgradili? Opće je prihvaćeno da nasljedstvo nasljeđujemo samo u slučaju da se radi o nekoj vrijednosti, a kada je dug nečija ostavština nje se u pravilu odričemo. Odričemo se na isti način kao i mogućnosti da svaki pojedinac bude vrednovan isključivo na temelju njegovih vlastitih vrijednosti.

Porez na nasljedstvo kao supstituciju porezu na dohodak, dobit i PDV nije moguće uvesti preko noći i nije jednostavno. Porez na nasljedstvo nije isto što i porez na nekretnine, a neoporeziva osnovica poreza na nasljedstvo trebala bi biti u visini prosječne obiteljske kuće ili stana, te automobila srednje klase. Zamjena poreza ne donosi povećanje ukupnih poreznih davanja - ona ih smanjuje, ona daje prednost pojedincu – ne klasi, dok istovremeno smanjuje međusobne ekonomske nejednakosti, slabi rentijersku poziciju i jača onu stvaralačku.

Logično mi je da se konzervativci s ovim neće složiti – jer obitelj im je važnija od pojedinca. Logično je da socijalisti ovo neće poduprijeti – jer im nije bitan pojedinac nego „preraspodjela svima istima“. Jedino mi nije logično što mnogi liberali zanemaruju vrijednosti pojedinca...