Britanski povjesničar Niall Ferguson je u svojoj knjizi „Kolos – uspon i pad američkog imperija“ ustvrdio da je cjelokupna povijest ustvari povijest velikih imperija koji ciklično rastu i propadaju. Prema Fergusonu gotovo da nije postojalo razdoblje u ljudskoj povijesti u kojem na maksimalno mogućem geografskom području nije postojao nekakav imperijalni hegemon koji je bio primarni kreator političkih, gospodarskih i kulturoloških previranja ne samo unutar granica imperija nego i u proširenom području utjecaja.

Naravno, to područje utjecaja veličinom nije uvijek bilo isto i bilo je ograničeno primarno dostupnom tehnologijom. Područje utjecaja i raspon starih euroazijskih imperija je bilo ograničeno udaljenošću koja se u određenom roku moga prijeći uz pomoć konja, glavnog i prijevoznog sredstva. Područje utjecaja još starijih imperija je bilo ograničeno mogućnošću plovidbe morem (civilizacija antičke Grčke) ili rijekama (civilizacija Egipta) pa ti imperiji nisu mogli biti kontinentalni ili globalni hegemoni jer nisu mogli proširiti svoj utjecaj zbog tehničkih ograničenja (područje utjecaja egipatske civilizacije je bilo uz rijeku Nil i bliska područja na kojima se lako moglo ploviti u Mediteranu).

U povijesti nije bilo moguće postojanje globalnog hegemona jer nije postojala tehnološka mogućnost da on održava poziciju globalnog imperija. Prvi istinski globalni imperij je bilo Britansko carstvo, koje je prakticiralo svoju nadmoć u svakom kutku svijeta, od Kine do Kanade. Ali isto tako nije postojalo razdoblje kada neka makroregija nije imala dominantni imperij. Ta razdoblja su naravno postojala, ali su bila više međurazdoblje između propasti jednog imperija i rasta drugog. Istodobno su to bila vrlo turbulentna vremena, puno razornija od razdoblja vladavine imperija.

Zbog čega? Politički gledajući svaka zajednica teži tome da postane „glavni igrač“, da osvoji poziciju imperija koji utječe na politička, ekonomska, društvena, vojna i druga zbivanja u svom susjedstvu tj. interesnoj zoni. Cilj je da ta zona utjecaja imperija bude što veća, jer svaki imperij želi vladati što većim područjem te prakticirati moć nad što širom geografskom regijom s ciljem promocije i/ili očuvanja vlastitih interesa. Ali povijesno gledajući razdoblje bez imperija stvara „vakuum moći“, razdoblje u kojem se glavni pretendenti za tu poziciju međusobno sukobljavaju direktno ili indirektno da bi odlučili tko će biti sljedeći hegemon, i zbog toga su ta razdoblja relativno nasilnija od imperijalnih perioda.

Pogledamo li razdoblje iza 2. svjetskog rata možemo primijetiti da se radilo o razdoblju „vakuuma moći“ u kojem su se dva regionalna imperija natjecala na poziciju jedinog globalnog imperija. Naravno, pojam „regionalnog imperija“ je geografski puno širi za 20. stoljeće nego je to bilo u npr. 10. stoljeću pa su SAD i SSSR imali proširen „regionalni imperij“, ali nikako globalni. Veliki dijelovi svijeta kao Indija i Kina su bili dobrim dijelom odvojeni ono istinskih zona utjecaja oba imperija.

Kao što to uvijek kroz povijest biva, na kraju je ipak samo jedan od „igrača“ preuzeo poziciju glavnog hegemona, a drugi se raspao (nije uvijek slučaj, ali često). Padom Berlinskog zida SSSR prestaje postojati, a SAD postaje jedini globalni hegemon i svijet iz bipolarnog razdoblja prelazi u jednopolarno razdoblje u kojem postoji samo jedan istinski centar moći, jedan imperij, a to je SAD. Zadnjih par desetljeća 20. stoljeća je dokaz da je vrijeme jednog imperija relativno sigurnije, stabilnije i mirnije od razdoblja „vakuuma moći“ u kojem se razni pretendenti bore za tu poziciju. Iako nijedno razdoblje u povijesti nije sasvim mirno i lišeno sukoba, pad SSSR-a je doveo do dvadesetogodišnjeg razdoblja većeg svjetskog mira. Ne treba imati iluzije i smatrati da je to bilo mirno razdoblje, to bi bila potpuna laž, ali u odnosu na razdoblje od 1945.-1990. bilo je dosta mirnije. Naravno, ratova je bilo, i ratova je uvijek previše, ali to nisu bili ni izbliza toliko veliki sukobi kao Korejski rat, Vijetnamski rat, Afganistanski rat (koji je dobrim dijelom razlog raspada SSSR-a), Kubanska kriza, Srednjoamerički proxy ratovi (njih nekoliko), Izraelsko-arapski sukobi (koji su bili puno intenzivniji nego danas i poprimali su obilježja pravih ratova), Namibijsko-južnoafrički sukob, Angolski rat itd.

Ljudsko pamćenje je kratkoročno pa smo uvijek fokusirani na trenutne i nedavne sukobe, ali ako pogledamo podatke oružanih sukoba je bilo puno više i bili su puno nasilniji u razdoblju od 1945.-1990. nego poslije.

Možda je imperij SAD-a doživio svoj vrhunac (veliko možda) i nalazi se u silaznoj putanji, a u tim periodima kada manje sile detektiraju taj silazni period one počinju „testirati“ dominantni imperij. Mogli bi ustvrditi da upravo to danas rade Rusija i Iran geopolitički, a Kina gospodarski.

Svaki imperij ima svoj maksimalni doseg i intenzitet utjecaja. Kada precijene i rastegnu svoje mogućnosti, onda njihova moć postaje „pretanka“ te postupno gube kontrolu nad interesnom sferom. To popuštanje kontrole i prenategnutost detektiraju neprijatelji imperija, što unutar interesne sfere ali i izvan, često u suradnji. Počinje iskušavanje vanjskih granica što u početku nema veliki učinak, ali tijekom vremena stvara velike probleme prenategnutom imperiju koji gubi kontrolu jer mu se stvaraju rupe u pretankoj „obrani“. Kada jedna jednom granica pukne, ili se stvori rupa u unutrašnjoj interesnoj sferi, onda to otvara put za pad. Za SSSR je to bio Afganistan koji je iscrpio mogućnosti SSSR-a da ekonomski podnese brojne proxy ratove. Gospodarski puno jači SAD je mogao podnijeti i Vijetnam i Koreju bez velikih problema, a Afganistan je stvorio rupu unutar same interesne sfere SSSR-a što je dovelo do njegovog pada.

Imperiji su povijesna konstanta, dio geopolitičke stvarnosti koji ne možemo zanijekati. U idealnom svijetu ne bi postojali, ali u idealnom svijetu ne bi postojali ni ratovi. Željeti „mir u svijetu“ je plemenito i moralno, ali ipak nedostižna utopija. Rat i sukobi su dio ljudske stvarnosti i ne postoji nikakav način da ih se izbjegne. Stvarnost je okrutna, a imperiji su dio stvarnosti, činjenica koju ne možemo zanemariti. Uvijek će postojati imperij, pitanje je samo kakav će on biti. Hoće li prakticirati izravnu ili neizravnu kontrolu, širenje interesa ratovima ili primarno trgovinom i politikom, nametati pravni okvir ili uvažavati lokalne zakone i običaje, način smjenjivanja nepoželjnih režima itd.

U tom smislu je jako velika razlika između raznih imperija. Španjolski imperij je imao puno drugačiji model funkcioniranja i ostvarivanja imperijalne moći od ruskog imperija, kolonijalni imperiji su se jako međusobno razlikovali u modelima kolonijalnog upravljanja, Kinesko nebesko carstvo je na drugačiji način kontroliralo svoju interesnu sferu od Rimskog carstva ili Osmanlijskog itd. Nije svejedno tko će biti hegemon, jer hegemon određuje globalna pravila igre. On ih istodobno često sam krši, kao što je primjer današnji SAD, ali ipak određuje pravila geopolitičke igre. I ne samo geopolitičke jer on prakticirajući i šireći vlastitu moć utječe na socio-ekonomska kretanja i društvenu evoluciju u svim državama interesne sfere. Zbog toga je bitno nalazi li se država unutar interesne sfere SAD-u ili SSSR-a, unutar teritorija Austrougarske (Habsburškog carstva) ili Otomanskog carstva, kolonija britanskog ili španjolskog carstva. Pitanje u kojoj interesnoj sferi se pojedino područje nalazilo tijekom povijesti stvara dugoročne posljedice jer to određuje ne samo sadašnji, već i budući karakter socio-ekonomskih odnosa te formalnih i neformalnih institucija.

Interesna sfera SAD-a je i dan-danas gospodarski uspješnija od nekadašnje interesne sfere SSSR-a. Najbolji primjer za to je Njemačka, koja je bila podijeljena između dva imperija. Dio koji je bio u interesnoj sferi SAD-a je prosperirao dok je dio unutar interesne sfere SSSR-a propadao, a te razlike su i danas više od 25 godina poslije ujedinjena vidljive. Dan danas je nekadašnja Istočna Njemačka gospodarski nazadnija od Zapadne. Isti narod, ista kultura, ista država, zajednička povijest, a toliko različiti rezultati koji se prenose s generacije na generaciju. I danas postoji velika kulturološka i gospodarska odijeljenost između područja koja su bila pod vlasti Osmanskog carstva i Austrougarske monarhije. Ista stvar je između nekadašnjih britanskih i španjolskih kolonija.

Ali imperiji rastu i padaju, i to ne uvijek stabilno. Često se radi o valovima rasta i pada moći. Nas zanima kolika je mogućnost skore propasti današnjeg imperija, SAD-a i možebitnog pretendenta na tu poziciju. To je jako bitno i sigurno će odrediti budući tijek povijesti. Imperiji svojom snagom mijenjaju povijesnu sudbinu svih društava na koja imaju utjecaj te je jako bitno za budućnost razvoja bilo koje ideje predvidjeti tko će biti kreator budućnosti. Ovim tekstom je otvoren serijal članaka u kojima ću pokušati odgovoriti na to pitanje. Hoće li Kina uspjeti postati globalni imperij zamjenjivši SAD i da li sami SAD to omogućuje prevelikom rastegnutosti vanjskih granica koji stvaraju prevelike troškove održavanja imperija?