U prvom i drugom dijelu serijala o imperijima smo ustanovili da su imperiji povijesna konstanta od najranijih civilizacija. Zaključeno je da vakuum moći nikada ne stvara stabilno stanje ravnoteže što dovodi do općeg mira, već dapače stvara izrazito nestabilno stanje u kojem se konkurenti za poziciju imperija sukobljavaju bilo politički, ekonomski, kulturološki ili vojno sve dok jedan ne izađe kao pobjednik. Dobar primjer toga je komplicirani sistem savezništava koji je postojao u Europi prije Prvog svjetskog rata, koji se dogovorno stvarao bez vojnih sukoba za pregovaračkim stolom Berlinskog kongresa i Berlinske konferencije, a unatoč intenzitetnoj diplomaciji, pregovorima i kompromisima doveo je do izbijanja Prvog, posljedično i Drugog svjetskog rata.

Najbolja garancija relativnog mira u kojem danas živimo je nuklearno naoružanje i velika globalna trgovina. Velika trgovinska razmjena između dvije države djeluje tako da povećava relativne troškove rata jer prekidom trgovine uslijed rata nestaje i tržište za prodaju proizvoda i jedne i druge države. U toj situaciji rat postaje preskup.

SAD je definitivno trenutni globalni imperij i tako se ponaša. U biti, možemo tvrditi da je SAD u odnosu na imperije iz prošlosti relativno „osjetljiv“ u implementaciji svoje moći ako uzmemo da se radi vjerojatno o ekonomski i vojno najsuperiornijem imperiju u povijesti. Vojni troškovi SAD-a su skoro veći od vojnih troškova ostatka svijeta. Toliku vojnu nadmoć nije imalo ni Britansko carstvo na vrhuncu kada je kontroliralo trećinu kopnenih površina na Zemlji.

Međutim, ima onih koji tvrde da je SAD imperij na zalasku te da svjedočimo nastanku novog svjetskog imperija, Kine. Nezahvalno je predviđati budućnost i mnogi inteligentni ljudi su katastrofalno griješili u svojim predikcijama. Ali možemo sagledati trenutno stanje te razmisliti o mogućnosti da Kina u skorije vrijeme preuzme poziciju imperija od SAD-a.

Glavni razlog zbog kojega ljudi misle da bi se to moglo dogoditi je streloviti gospodarski uzlet Kine, što se najčešće potkrepljuje rastom BDP-a. I zaista, projekcije rasta BDP-a pokazuju da će Kina s trenutnim rastom BDP-a preteći SAD prije 2030. godine. Trenutni rast BDP-a Kine varira oko 7%, ali je u polaganom silaznom trendu. Točnije, rast BDP-a za 2017. je iznosio nešto manje od 7%, što je relativno veliko, ali ipak puno niže od rasta iznad 10% koji je Kina imala 2010. Također, taj rast je iz godine sve manji i manji i nikako se ne može pretpostaviti da će se on dugoročno održati na trenutnoj razini.

Ono što je Kinu „guralo“ je bila čista konvergencija. Teorija konvergencije kaže da relativno siromašne zemlje ostvaruju više stope rasta od bogatih upravo zbog niske baze te je gospodarski rast lakše ostvariv zbog toga što ga praktički „uvoze“ iz razvijenih zemalja. S druge strane jako razvijene zemlje kao SAD puno teže ostvaruju rast jer su oni ti koji stvaraju novi napredak umjesto da ga de facto uvoze iz razvijenijih zemalja. Zbog toga siromašne zemlje rastu jako brzo, ali kako se približavaju razini razvoja bogatih zemalja, taj rast je sve manji.

Ako pretpostavimo stabilan prosječni rast BDP-a SAD-a od 2%, a Kine od 6%, onda će Kina zaista preteći SAD po BDP-u prije 2030. Ali ako promijenimo te postotke samo za 1 postotni poen, onda se to prestizanje odgađa za 2040. Činjenica je da Kina najvjerojatnije hoće prestići SAD po ukupnom BDP-u, samo je pitanje hoće li to biti 2030., 2040. ili 2050. godine.

Kina je već postala glavna trgovinska sila u svijetu mjereno po kombiniranoj vrijednosti uvoza i izvoza. Glavni razlog za to je veliki izvoz, a ukupni izvoz SAD-a je cca 60% izvoza Kine. Međutim, uvoz SAD-a je još uvijek 30% viši od kineskog. To nam ustvari govori da Kina većinom uvozi da bi izvozila, tj. Kina još uvijek ima relativno slabo unutarnje tržište i kupovnu moć te sasvim ovisi o izvozu za gospodarski rast. To je čini ranjivom na „gospodarske ratove“, što Trump pokušava iskoristiti i pregovarati da bi prisilio Kinu na „pošteniju“ trgovinu jer Kina ipak ima relativno velike restrikcije na uvoz gotovih proizvoda.

Treba napomenuti i da srednje bogati društveni sloj u Kini raste jako brzo te je Kina postala zemlja s najvećom prodajom novih automobila, najviše turista koji putuju u inozemstvo i sve većim brojem milijunaša. Uostalom, kineski političari iz Komunističke partije su puno bogatiji od svojih kolega političara u SAD-u. To je možda jedan od najvećih paradoksa kod usporedbe Kine i SAD-a. Jednopartijska Kina ima nemjerljivo bogatiju političku elitu od SAD-a. Korupcija je ogroman problem Kine, koju ne može riješiti ni najradikalnijim zakonima (javno sramoćenje, doživotni zatvor, smrtna kazna), a bogatstvo političke elite nameće pitanje koliko je ta borba protiv korupcije iskrena, a koliko služi za unutarpartijske sukobe.



To su argumenti u prilog tezi da je Kina nadolazeći imperij, a SAD imperij na zalasku. Postoje li argumenti koji tvrde drugačije?

Prvi problem je što veličina ukupnog BDP-a može zavarati. Kina ima nekoliko puta više stanovnika od SAD-a (više nego četverostruko) i puno manji BDP po stanovniku. Kineski BDP po stanovniku je u rangu zemalja kao što su Makedonija, Irak i Srbija. Već smo spomenuli da Kina ima relativno slabo unutrašnje tržište i malu osobnu potrošnju. Osobna potrošnja po stanovniku u SAD-u je 2013. iznosila više od 35,000 $ godišnje, a u Kini nešto manje od 4,000 $ (izraženo u međunarodnim dolarima). To je dio razloga zbog čega Kina ima toliko velik izvoz u odnosu na SAD, jednostavno ono što proizvodi ne može prodati na domaćem tržištu.

S druge strane SAD je najveće svjetsko tržište, najveći kupac. To možda na prvu zvuči kao da Kina i tu ostvaruje prednost, ali ustvari znači da Kina puno više ovisi o SAD-u nego obratno.

Problem s mjerenjem BDP-a je što prikupljanje podataka nije uniformirano, u smislu da svaka zemlja sama izračunava svoj BDP i rast BDP-a a potom informacije dostavlja međunarodnim tijelima. Problem je u tome što su nedemokratski režimi i vlasti u slabim demokracijama sa slabom kontrolom vlasti skloni fiktivnom povećavanju BDP-a. Ta činjenica nije upitna i mnoge države prijavljuju veći rast BDP-a nego što on objektivno je. Postoje razne metode koje procjenjuju koliki je udio „fiktivnog“ BDP-a u prijavljenog rasta BDP-a i pokazuju da se od 15 do 30 % prijavljenog rasta BDP-a nekih država uopće nije dogodilo, tj. da se radi o izmišljenim brojevima. Te sumnje postoje i oko rasta BDP-a Kine, a mnogi statističari i makroekonomisti tvrde da Komunistička partija prijavljuje lažne brojeve.

Pojam fiktivnog rasta BDP-a treba odvojiti od umjetnog rasta BDP-a, što se odnosi na financiranje nepotrebnih i neprofitabilnih izdataka kako bi se umjetno podigao BDP. Dobar primjer za to je nekoliko desetaka „gradova duhova“ razmještenih po Kini sa svom popratnom infrastrukturom, ali praktički bez stanovnika i ikakve gospodarske aktivnosti. Gradnja tih gradova podiže BDP kroz veliku javnu potrošnju i pumpanje građevinskog sektora, što podiže ukupnu gospodarsku aktivnost. Nenamjensko trošenje novca od strane regionalnih vlasti u Kini je veliki problem zbog toga što se na taj način gradi politička moć u partiji i politički kadrovi time dostižu bolje političke funkcije.

Zadnjih godina svjetski i kineski mediji sve više izvještavaju o velikim opasnostima za stabilnost financijskog sektora i alarmantnim razinama skrivenog duga regionalnih i lokalnih vlasti. To ne znači nužno da Kinu očekuje duboka financijska kriza, ali sigurno će utjecati na rast BDP-a zbog troškova saniranja tih nestabilnosti.

Kineske vlasti već kontinuirano smanjuju ciljanu stopu rasta i više se fokusiraju na stabilizaciju financija te sprječavanje financijskog kolapsa.

Ukupna zaduženost gospodarstva SAD-a je iznad 300%, što uključuje javni dug, korporativni dug, dug banaka i dug građana. Jako visoko, ali i ukupna zaduženost kineskog gospodarstva je približava razini od 300%. To ne znači nužno da će kineski gospodarski sistem krahirati, ali će postajati sve veći uteg za gospodarski rast. Rast BDP-a već usporava, a rast ukupnog duga ubrzava tj. Kini je potrebno sve više duga da bi financirala sve manji rast. To pruža određene sumnje da će Kina održati rast iznad 6% u srednjoročnom razdoblju, a dugoročno je čak i 5% upitno. S druge strane BDP SAD-a je zadnji kvartal 2017. i prvi kvartal 2018. rastao više od 2%. Još uvijek se radi o kineskom dostizanju SAD-a, ali sve slabijim intenzitetom.



Iako se Kina već dugo naziva tvornicom svijeta, stvarni podaci ipak oslikavaju drugačiju sliku. Industrijski output SAD-a je još uvijek veći od industrijskog outputa Kine (iako EU kolektivno ima najveći). Izvoz Kine i slabost unutrašnjeg tržišta tvore krivu sliku jer kineski proizvodi preplavljuju cijeli svijet dok SAD dobrim dijelom proizvodi industrijske proizvode za unutarnje tržište. Također, industrijski proizvodi SAD-a su kompleksniji, s većim R&D i time većom dodanom vrijednošću. Kvaliteta je često bitnija od kvantitete. To možemo prikazati primjerom relativno čestog i jednostavnog proizvoda, utičnica. Jednostavne utičnice za svakodnevnu upotrebu su proizvod koji se može proizvoditi serijski bez velike dodane vrijednosti i kompleksnosti proizvodnje. Ali postoje i specijalne visokotehnološke utičnice (za industriju, naftne bušotine, protueksplozivne, vodonepropusne itd.) koje se ne mogu proizvoditi serijski, ali je dodana vrijednost veća. Razlika u cijeni je jako velika, od cijene nekoliko eura po komadu do nekoliko tisuća eura po komadu. Banalan primjer, ali ilustrira poantu.

Kinu očekuju i veliki demografski problemi. Desetljetna politika jednog djeteta je Kini omogućila da ostvari velike razine rasta bez da ga "pojede" rast stanovništva, ali to je stvorilo i nagli demografski disbalans. Očekuje se veliki priljev umirovljenika i smanjivanje dostupne radne snage, što će Kini naštetiti na dva načina. Prvo će eliminirati komparativnu prednost Kine u relativno niskoj cijeni rada, a veliki rast starog neaktivnog stanovništva će opteretiti socijalni sustav. Kina će u jednom desetljeću morati proći kroz demografsku tranziciju koju je SAD prolazio nekoliko desetljeća, a to će također negativno djelovati na gospodarski rast.

Ukidanje politike jednog djeteta nije dovelo do oporavka fertiliteta, kao što su vlasti u Kini očekivale.

Dok su problemi SAD-a dobro znani, oni iz Kine tek sramežljivo dolaze do izražaja. U ovom trenutku je jako teško reći hoće li Kina preuzeti vodeću svjetsku ulogu od SAD-a i postati globalni imperij. Gospodarski pokazatelji dugoročno pokazuju takav trend, ali zbog usporavanja Kine se taj trenutak prijeloma sve više odužuje. Trenutno je i 2030. upitna, a do prije nekoliko godina je većina analitičara bila uvjerena da će se oko te godine dogoditi pretjecanje. Kina ima puno nadolazećih problema dok se SAD sa svojim problemima bori već dugo. Treba imati na umu i da ekonomija nije jedini faktor koji određuje imperij, iako je dominantan. Prelazak iz regionalne sile u imperij iziskuje određene troškove i žrtvovanje, kao što je veći vojni proračun te financiranje raznih projekata i država u inozemstvu.

Dok Kina ima dosta velike šanse da zamijeni SAD, ipak ne možemo tvrditi da će se to sigurno dogoditi. Pravi problemi tek dolaze.