"Godine 1990. BDP Njemačke je bio gotovo 5 puta veći od kineskog. Do 2024. Kina ima BDP 4 puta veći od Njemačke. Trebalo im je samo 17 godina da sustignu Njemačku. I još 17 godina da je ostave u prašini", napisao je Dejan Kovač, bivši kandidat za predsjednika RH kojeg je gurao Dario Hrebak (HSLS), u objavi na Facebooku i privukao velik broj fanova koji su to podržali.

Kovač je iz toga zaključio kako je "planska ekonomija pobijedila kapitalizam", a po njemu, ključan trenutak se dogodio 2007. kad je Kina "intervencionizmom uredila tržište", a Njemačka to, opet po njemu, nije znala. Kovač zatim ide i korak dalje da bi zaključio kako će Kina "uskoro prestići i SAD".

Toliko manipulacija, izvrtanja činjenica i propagande ne viđamo često, a kada to dolazi od jednog doktora znanosti koji slovi za ekonomista, onda moramo reagirati.

Prvo i osnovno, usporedba ukupnog BDP-a između Njemačke i Kine je krajnje nepoštena, pa čak i diletantska. Odmah na prvu vam mora upasti u oči razlika u veličini odnosno populaciji između dviju zemalja: Njemačka ima 84 milijuna, a Kina 1,4 milijarde stanovnika. Kinesko stanovništvo je 17 puta brojnije od njemačkog.

To znači da bi BDP Kine morao biti 17 puta veći od njemačkog da bismo mogli reći da je Kina "sustigla Njemačku". Jasno je da ona nije ni blizu.

Ono što je zanimljivo, to je napredak Kine tijekom zadnja četiri desetljeća, ali on se nije dogodio zbog, kako Kovač tvrdi, intervencionističke državne politike, već upravo suprotno.

Kina je 1980-ih bila u ogromnom siromaštvu. I iz Kovačevog posta to možemo vidjeti - cijela Kina, s preko milijardu stanovnika, imala je 1990. godine 5 puta manji BDP od za nju minijaturne Njemačke. To bi čitatelju trebalo govoriti o razmjeru siromaštva u Kini 1980-ih i početkom 1990-ih. Preko 90 posto stanovništva u ruralnim dijelovima Kine živjelo je u ekstremnom siromaštvu i mnogi su umirali od gladi.

Komunistička partija Kine je već u 1980-ih krenula s liberalizacijom tržišta, iako je bilo puno otpora - pogotovo unutar same partije. Taj je proces početkom 1990-ih ubrzan, da bi do 1999. Kina potpuno odbacila socijalizam - više nije bilo državne kontrole cijena, osnivanje privatnih kompanija je ne samo moguće, već i znatno olakšano, a regulacije rada i poslovanja praktički više nisu ni postojale. Te je godine Kina i službeno ušla u WTO te prihvatila slobodnu trgovinu, uvoz i izvoz robe i kapitala, s ostatkom svijeta.

Ako vas zanima više o reformama kineskog gospodarstva 1980-ih i 1990-ih, pročitajte ovdje.

Komunistička partija je zadržala po jednog člana uprave u svakoj većoj kompaniji kako bi nastavila kontrolirati gospodarstvo, ali izuzev toga tržište u Kini je postalo prilično slobodno.

Tada počinje pravi gospodarski rast Kine, što i nije bilo teško s obzirom da je prije toga bila na samom dnu. Američke kompanije vide svoju priliku i otvaraju industrijske pogone u Kini gdje su vidjele ogroman bazen jeftine radne snage. S obzirom da nije bilo nikakvih regulacija rada, ljudi su radili i do 12 sati dnevno za nekoliko dolara.

Za Kineze koji su radili u američkim kompanijama to je bilo super - više nego išta što su dotad mogli zaraditi. Za vlasnike i dioničare američkih kompanija isto super - veći profit. Za kupce u Americi i Europi isto super - povoljni proizvodi. To je bilo win-win-win! Ali ujedno, vjetar u leđa za razvoj kineske države i vladajuća partija je to znala iskoristiti.

Dakle, ubrzani razvoj Kine tijekom zadnjih 35 godina nije "pobjeda planske ekonomije", već upravo suprotno - rezultat oslobađanja i otvaranja tržišta, prihvaćanja slobodne trgovine sa svijetom. To je poraz planske i pobjeda tržišne ekonomije.

Druga stvar, usporedba s Njemačkom je nepoštena ne samo zbog razvidno manjeg broja stanovnika, već i zato što je Njemačka 1990. već bila među najrazvijenijim zemljama svijeta. Opće je poznato - pogotovo bi obrazovanim ekonomistima to trebalo biti poznato - da siromašne zemlje, kada ostvaruju rast, to je bitno veći rast od razvijenih - prosto zato što je razvijena zemlja već na znatno višoj razini. Kada broju 10 dodate 1, to je rast za 10 posto, a kada broju 1 dodate 1, to je rast za 100 posto. Oba su parametra narasla za istu sumu, ali razlika u stopi rasta je ogromna zbog različite početne razine.

Onako kako je Kina ubrzano rasla 2000-ih i 2010-ih, na vrlo sličan način rasla je i Zapadna Njemačka 1950-ih i 1960-ih nakon otvaranja tržišta i ukidanja regulacija iz doba nacizma.

Osim toga, Njemačka je 1990. spojena i bogatoj Zapadnoj je priključena vrlo siromašna Istočna Njemačka. To je moralno dodatno usporiti gospodarski rast te države.

Svejedno, njemački BDP po stanovniku u 2024. godini je iznosio oko 44.000 američkih dolara, a u Kini oko 13.000 - znači da je prosječni Nijemac skoro trostruko bogatiji od prosječnog Kineza.

Ili, kako je to moj prijatelj Borna Škornjak slikovito objasnio:

"Kina je prije 34 godine vozila bicikl, a Njemačka Golfa 5. Danas Njemačka vozi Golfa 8, a Kina vozi Golfa 3. Da, skok s bicikla na Golf 3 je puno veći nego skok s Golfa 5 na Golfa 8, ali Golf 8 je i dalje jako daleko od Golfa 5 po svim mogućim parametrima. O uspoređivanju apsolutnih vrijednosti BDPa dvije zemlje, od kojih je jedna 20 puta veća od druge, je bizarno i za nekog birtijaša, a kamoli za ekonomista."