Informacija je ključ koji otvara sva vrata, a na nama je hoćemo li je zloupotrijebiti ili iskoristiti za vlastito i opće dobro. Davno sam naučila da previše informacija samo i jedino može dovesti do kolapsa, koliko u tvojoj glavi jer više ne znaš što bi mislio, kome bi vjerovao i koga slušao, toliko u tvojoj okolini koja poput spužve manično upija sve što joj se plasira u strahu da će ostati neinformirana i zakinuta. Moj djed svaki dan, otkad znam za sebe, dane provodi gledajući televiziju. Što je stariji, to se taj vremenski period povećava jer manje izlazi iz stana, slabije se kreće, a opsesivni koronaški novinari uvjerili su ga da je socijalizacija s bliskom obitelji, susjedima i prijateljima nešto što se mora svesti na minimum jer je to opasno, širi se zaraza i postoji velika šansa da će završiti na respiratoru i umrijeti.
Ne propušta niti jedan dnevnik, vijesti ili bilo koju informativnu emisiju kako slučajno nešto ne bi propustio. U ove dvije godine nekoliko puta je i završio u bolnici, često posjećuje dom zdravlja i još uvijek je živ, iznimno zdrav i vitalan za svoje visoke godine, unatoč činjenici da zaista hoda po mjestima na kojima je zaraza pojačana. Strah je nešto što ljudima u jednu ruku daje sigurnost jer bez njega nisu naučili živjeti. U tom pogledu razumijem stariju populaciju – vjerovanje u sustav, u državu, partiju, velikog vođu i jedinu istinu koju vide na javnoj televiziji nešto je što im daje konstantu, a iako su informacije koje zaprimaju od strane istih toksične i manipulativne, ne znaju za bilo kakav alternativni oblik informiranja jer to predstavlja nešto nepoznato, ono izvan zone sigurne zone straha i komfora.
Ali zaista ne razumijem što se događa s mladim ljudima. Kako je moguće da postoje mladi ljudi koji se ne znaju informirati izvan granica?
Nedavno sam u jednoj Facebook grupi u kojoj žene recenziraju proizvode naletjela na objavu mlade djevojke o zagađenju zraka u Zagrebu, koja je u panici zbog izrazito velike zagađenosti, prema podacima jedne stranice za koju se, ako se malčice potrudiš da istražiš, može vidjeti da osim što totalno pogrešno procjenjuju kvalitetu zraka, prodaju i proizvode za pročišćivanje istoga, tražila takve uređaje. Nisam bila jedina koja joj je komentirala da se pokuša informirati i na drugim platformama te prije donošenja zaključaka utemeljenih na strahu, provjeri informaciju i sto puta – a ona je odgovorila da je isto čula i na Dnevniku.
Idući dan Zagreb se, prema toj stranici, opet našao na vrlo visokom mjestu po zagađenosti zraka, da bi se ispostavilo da stanica prema kojoj se mjeri zagađenje uopće ne postoji. Sami novinari Indexa pljunuli su sebi u usta stavljajući upitnik u naslov ne znajući uopće je li to što pišu točno ili nije, dajući do znanja da uopće nije niti važno je li informacija provjerenena i istinina ili nije. Važno je da ta informacija probuđuje strah, paniku te na kraju krajeva, sukob između ljudi koji naprosto ne mogu ili ne žele vidjeti izvan okvira portala ili novinskih listova i onih kojima je dovoljno da analizirajući tekst u naslovu mogu naslutiti da se radi o tekstu ili prilogu za koji je samo važno da se napiše ili objavi.
U novinarstvu je važno imati dobru priču, a ono što priču čini dobrom su emocije i osjećaji koje ona probuđuje kod ljudi – bijes, srdžba, nemir, strah, pesimizam, a to se dobiva manipulacijom i objavom neprovjerenih i netočnih podataka. Dobra priča za koju će se ljudi zakačiti, koja će rezultirati negativnim emocijama i podjelom u društvu, osigurava kontrolu koja počinje rasti u opsesivni poremećaj. Cilj je što više takvih priča i ljudi koji strahuju i koji poganički prihvaćaju sve što im se kroz te priče postepeno nameće, potpuno nesvjesni da su izgubili identifikaciju sa samim sobom. Opsesija se teško može riješiti, zahtijeva ozbiljno liječenje, a ukoliko se ne tretira, postaje izraženija. Mora se tipkati brže, više, klikabilnije, poremećenije. Još, još, još. Nikad dosta.
Kontrola sa sobom nosi odgovornost, ali tko će za nju odgovarati? Sigurno ne novinari tipkači koji su jedva dočekali svojih pet minuta slave u kojima mogu zapovijedati labilnim naivcima koji žive da se boje i automatski su savršena meta za kontrol frikove iz redakcija. Upravo zato, takva kontrola i manipulacija informacijama najopasnija je pandemija, a u okrilju novih vremena sve je izraženija te će za sobom odnijeti mnogo više žrtava nego bilo koji virus. Što manje, dijete znaš, to si manje nesretan – pjevali su jednom davno iz Zabrenjenog pušenja. Zaista, ako ugasiš Dnevnik, baciš novine u smeće i ne otvoriš taj članak, nećeš propustiti niti izgubiti ništa, ponajmanje zdrav razum i osobni mir.
Alternativni izvori informacija dostupni su na malo više od jednog klika koji ti praktički sam dođe u polje skrolanja, jedva dočekajući da ga može postati dijelom kore tvog velikog mozga, ali su dugoročno isplativiji.
