Samo je 19,2 posto građana Hrvatske starijih od 16 godina u 2015. posjetilo neki kulturni lokalitet kao što je povijesna znamenitost, muzej, umjetnička galerija ili arheološko nalazište. To je, zajedno s još nekoliko zemalja jugoistočne Europe, svrstava na samo dno Europske unije, objavio je Večernji list prenoseći podatke Eurostata.

LGBT portal CroL, pak, prenosi podatak kako samo 36,6 posto Hrvata godišnje sudjeluje u bilo kakvim kulturnim aktivnostima, što uključuje i kazalište i kino.

Ovih dana gotovo svi portali se zgražaju nad slabim interesom hrvatske publike za kulturne događaje, no nitko ne postavlja pitanje jesu li građani zaista "nekulturni" ili nas je na "nekulturu" naučila politika. Naime, Hrvatska je po udjelu zaposlenih u kulturi otprilike unutar prosjeka EU s 3% zaposlenih, ali je najslabija po udjelu samostalnih umjetnika među zaposlenima u kulturi, a oni čine samo 20%. To znači da je velika većina zaposlenika u kulturi zapravo dio javnog sektora.

Kod nas kulturna zbivanja diktira politika direktno i to treba javno reći. Jedinice lokalne samouprave koriste gradske institucije, a to su kazališta, muzeji i knjižnice, za uhljebljivanje svojih političkih kadrova. Plaće su iznadprosječne, radna mjesta doživotna, a rad minimalan. Desetci, pa negdje i stotine ljudi je na taj način uhljebljeno u svakom hrvatskom gradu, a rezultati su im očito nikakvi. Ništa se više i ne može očekivati kad ljudima daš bezuvjetan posao i plaću, a ništa zauzvrat ne očekuješ. Kompetitivnost je svedena na minimum, gotovo nulu, a takav sustav je učinio da se privatne kazališne skupine i bilo kakvo kulturno djelovanje izvan javnog sektora onemogućuje u startu jer je u daleko goroj poziciji od onih koji su bliski lokalnim vlastima.

Na taj način lokalni moćnici drže kulturu i grad u šaci, a kulturna scena stagnira. Možda bismo trebali razmisliti kako da damo umjetnicima više ekonomske slobode, da se bore za svoju publiku kvalitetom, a ne političkom podobnošću.

Drugi je problem, dakako, životni standard građana. U zemlji gdje država uzima više od polovine zarađene plaće radnika teško je očekivati da će prosječnom građaninu ostati novca za posjete kazalištu, kinu i muzeju. U siromašnoj zemlji takve stvari postaju luksuz. Umjesto visokih poreza i financiranja svega iz proračuna, država bi mogla srezati poreze tako da građani dobiju veći izbor kako će provesti svoje slobodno vrijeme. Jer više novca de facto povećava izbor. A umjetnici bi se onda pošteno nadmetali na tržištu kako privući građane da potroše svoj novac baš na njihove predstave, filmove, knjige i izložbe.