Može li feminizam biti nepravedan i opasan? A može li biti ubojit? U današnjem svijetu društvenih mreža, može.

Do proljeća 2018. godine Jonathan Kaiman bio je šef pekinškog dopisništva Los Angeles Timesa, jednog od najpopularnijih medija u SAD-u i najpopularnijeg na Zapadnoj obali. Danas živi kod svojih roditelja u Phoenixu u uvjetima koje opisuje kao oblik psihološkog kućnog pritvora.

Nema posjeta, a ono malo preostalih prijatelja rijetko nazovu. Osjeća da ne može stvoriti nova prijateljstva jer se boji reakcija kad ga ljudi proguglaju. Ima 32 godine, nezaposlen je i vjerojatno nezapošljiv. Kaže da je "radioaktivan", piše Reason. I još uvijek pokušava pronaći pravu kombinaciju psihoterapije kako bi se uspješno borio protiv misli da bi prekid života bio najbolji izlaz.

Njegova briga zbog tražilica nije paranoja jer ako ukucate njegovo ime i prezime u Google, rezultati će vas vjerojatno navesti na zaključak da je riječ o seksualnom manijaku u najboljem slučaju, a u najgorem - teško je i zamisliti. On je jedan od najmanje poznatih i moćnih muškaraca na popisu New York Timesa i Bloomberga koji su izgubili posao uslijed rasta feminističkog #MeToo pokreta.

Kaimana su optužile dvije žene, obje su njegove bivše partnerice i prijateljice, da se ponašao ružno tijekom seksualnog odnosa (zasebnog seksualnog odnosa sa svakom od njih, u razmaku četiri godine). Iako nijedna od njih nije podigla nikakvu formalnu tužbu na sudu, njihove javne optužbe na društvenim mrežama i sve što je uslijedilo doveli su do potpune destrukcije njegovog života.

Kaiman je stvorio bogatu novinarsku karijeru pišući za Guardian, Bloomberg i L.A. Times, brzo je napredovao do šefa dopisništva, a bio je izabran i za predsjednika novinarskog udruženja u Pekingu. Napisao je knjigu u kojoj opisuje negativan utjecaj predsjednika Donalda Trumpa na društvo, bio je poput tipičnih lijevih novinara iznimno pozitivan prema feminizmu. Nakon što su optužbe njegovih bivših partnerica izašle u javnost, ostao je bez posla i izdavača za knjigu te je morao napustiti Peking i vratiti se kod roditelja u SAD bez ikakvih očekivanja za budućnost.

Kraj njegove karijere započeo je 10. siječnja prošle godine objavom članka na Mediumu. Autorica je njegova dugogodišnja prijateljica i bivša cimerica Laura Tucker, tadašnja studentica u Pekingu koja sada studira pravo u SAD-u. U svome članku ona je opisala seksualni odnos s Kaimanom koji se dogodio pet godina ranije, u ožujku 2013. godine.

Nakon večernjeg izlaska na kojem su pili i flertali, Tucker je prevezla Kaimana skuterom u svoj stan. Kako je opisala, ondje su se oboje skinuli i dobrovoljno ušli u krevet. Tu se njezina verzija priče razlikuje od njegove.

Prema njenoj verziji, ona je u krevetu, pred početak seksualnog odnosa, promijenila mišljenje "u srcu". Napisala je: "On je legao u krevet, nije se micao, samo me gledao. Sjećam se da se na neki način nasmijao i činio kao da se zapravo duri." Razgovarali su, a ona je ponovila da ne želi seks, na što je on počeo cviliti, zbog čega je ona pomislila kako je "prekasno da se sad povuče".

Prema Kaimanovoj verziji, on se iznenadio zbog njene iznenadne promjene raspoloženja i pokušao je verbalno povratiti staro raspoloženje. Dok su razgovarali, nije se micao, nije htio učiniti nikakav fizički pokret prema njoj. Kaže da je nakon kratkog razgovora zaključio da se noć bliži kraju i ustao s namjerom da se obuče.

Ona opisuje što se potom dogodilo: "I dalje sam uznemirena zato što sam zaključila da je najlakši, najmanje konfrontacijski način bio da zadovoljim mušku potrebu ispred vlastitih želja i vratim se u krevet." Zbog seksa se osjećala loše, a Kaiman je otišao odmah po završetku. Prema njegovom sjećanju, ona se potpuno pridružila i nije pokazivala nikakve znakove uznemirenosti, a on je ostao kod nje cijelu noć. Kad ju je pokušao ujutro poljubiti, iznenadio se shvativši da je ona uznemirena.

Kasnije mu je poslala mail u kojem mu je opisala kako je ljuta na sebe i njega zbog toga što se dogodilo. On se odmah ispričao, ali njoj to nije bilo dovoljno. Ona tvrdi da ga je nakon toga izbjegavala, pogotovo susrete uživo koji bi uključivali konzumaciju alkohola. S druge strane, on tvrdi da ga je pozivala da izađu na piće. Na kraju je ona odselila u SAD, a on ostao u Pekingu.

Zašto je tako dugo čekala s tom objavom, čak 5 godina? Kaže da je odlučila dati svoj doprinos #MeToo pokretu. Kaže i da je dugo vjerovala da je to bila njena krivica i trebalo joj je vremena da shvati da je za sve zapravo on kriv. Objavila je taj članak na Twitteru koji je otvorila isključivo iz tog razloga (prije toga nije imala nikakvih objava na Twitteru).

Uz objavu članka s Mediuma označila je Jonathanov profil uz hashtag #MeToo koji je u to vrijeme bio među najpopularnijima budući da su feministice diljem Amerike i svijeta objavljivale svoje priče. Kaiman je ubrzo odgovorio: "Jako, jako mi je žao. Nisam te htio pritiskati, nisam htio da te dovedem u takvu situaciju da ti bude neugodno tijekom seksualnog odnosa, mislio sam da smo prošli to i riješili kao prijatelji".

Njegova isprika nije zaustavila stotine ljudi da podijele njenu priču i da iskažu svoje zgražanje prema njemu i "takvim muškarcima". Ono što ga je iznenadilo još više, prijatelji i kolege s posla - svi su ga javno osudili na Twitteru i ogradili se od njegovog ponašanja. Postao je laka lovina za SJW tviteraše.

Istog tog dana nešto kasnije, javila mu se stara prijateljica Felicia Sonmez koja mu je pisala da se i ona sjeća svoga iskustva s njim kad su završili u krevetu prethodnog rujna. "Trebalo mi je vremena da procesuiram što se zapravo dogodilo te noći... Sjećam se da sam osjećala kako si previše agresivan. Trebalo mi je vremena da shvatim da takva vrsta prisile potpuno prelazi liniju neprikladnog ponašanja."

Kaiman je odmah nazvao Sonmez koja je novinarka u Kini i piše za Washington Post. Ponudio joj je ispriku. On opisuje tu noć kao "pijani sastanak". Nakon njega su o tome razgovarali i mislio je da je to stvar prošlosti jer su se oboje složili kako je to bila pogreška. Ali Sonmez je vidjela članak koji je Tucker objavila pa sad i ona gleda na njihov odnos drugačije.

Sonmez je prvo preko svoje prijateljice u novinarskom odboru zatražila razrješenje Kaimana kao predsjednika odbora, što je on prihvatio. Zatim je, nekoliko mjeseci kasnije, uputila otvoreno pismo svim novinarima u tom društvu - nekoliko stotina dopisnika gotovo svih poznatijih američkih i britanskih listova - u kojem detaljno opisuje što joj se dogodilo i traži od odbora da ga osudi kao seksualnog napasnika.

Kaiman tvrdi da su te večeri oboje popili i da je ona njega prva poljubila. Baš kao Tucker, i ona ga je iz bara vozila svojim skuterom. Tu dolazi onaj dio koji Sonmez smatra spornim: "Jon je podigao moju haljinu i počeo penetrirati po meni bez moga dopuštenja." Kaže da ga je morala silom odgurnuti, na što je on "skinuo svoje kratke hlače".

"Bili smo na cesti, bilo je mračno i nikoga nije bilo u blizini. Jon je znatno veći od mene, morala sam mu nekoliko puta reći "NE" i odgurivati ga da bi konačno prestao. Brinem se kad se toga sjetim i pokušavam zamisliti što bi se dogodilo da ga nisam uspjela zaustaviti."

Kaimanova priča je drugačija. On tvrdi da je ona zaustavila skuter i da su se počeli ljubiti. Zatim je ruku stavio ispod njene suknje, a ona je počela otkopčavati remen na njegovim hlačama. U tom se trenutku ona predomislila zbog toga što su u javnosti pa je on odmah stao i ponudio da će prošetati do kuće.

Kaže da je ona ipak inzistirala da će ga ona prevesti. Ona nije objasnila zašto mu je ponovno ponudila vožnju na skuteru, ali je i ona priznala da ga je odvezla do njegovog stana. On tvrdi da su se po povratku opet ljubili stojeći ispred njegove zgrade i dodirivali si genitalije, ali on se osjećao loše jer vara svoju djevojku pa joj je rekao da to što rade nije dobra ideja.

Po njoj, međutim, on je nastavio svoj nasilni napad: "Nisam se ni snašla, a Jon me gurnuo uza zid kod njegovih ulaznih vrata. Ljubili smo se, a on je počeo skidati svoj remen i kratke hlače. Opet sam mu rekla da ne želim."

Sonmez se ne sjeća kako je ona nakon toga završila gore u njegovom stanu, a Kaiman tvrdi da je sama tražila. Ona tvrdi, sljedeće čega se sjeća, on je na njoj, kratko je oralno zadovoljava i potom ulazi u nju. Kaže da ga je tada pitala ima li kondom, on je odgovorio da nema i nastavio je još nekoliko minuta. Nakon toga se obukla i otišla.

Prema njegovoj verziji, on ju je oralno zadovoljavao. Pitala ga je ima li kondom, on je rekao da ima. Seksali su se s kondomom, a nakon toga je ona njega oralno zadovoljila. On se osjećao krivim što je prevario svoju djevojku pa ju je zamolio da ode, što je ona i učinila. Kasnije ga je kontaktirala kako bi raspravili o tome što se dogodilo. Ona tvrdi da mu je rekla da "nikada nije dobro pokušavati imati seks s pijanom osobom na javnom mjestu" i da joj se on ispričao. Ona se također njemu ispričala što ga je vozila u pijanom stanju i dovela u situaciju da prevari svoju djevojku. Prema njegovoj priči, oboje su se složili da je to bila loša situacija i da se neće ponoviti te da o tome neće nikome ništa govoriti.

U svome pismu koje je uputila svim novinarima u udruženju, u kojem detaljno prepričava taj doživljaj, Sonmez je napisala kako joj se čini da je njeno iskustvo s Kaimanom čak i gore od onoga koje je proživjela Tucker. Njihova novinarska organizacija FCCC objavila je njeno pismo na Twitteru i uslijedila je paljba sa svih strana, a Los Angeles Times ga je istoga dana suspendirao i pokrenuo istragu.

Na sljedećem sastanku FCCC-a još jedna novinarka se javila da i ona želi biti "uključena na listu Kaimanovih žrtava" zbog seksualnih odnosa koje su imali u nekoliko navrata prije tri godine. "U to vrijeme to nisam smatrala napadom ili napastovanjem, ali sad mi je sve jasnije da je bilo baš to". Jedan od njegovih kolega novinara je ozbiljno pitao: "Što ćemo učiniti? Kako ispraviti našu odgovornost što nam je predsjednik godinama bio seksualni napasnik?"

Poznato zlatno pravilo novinarstva glasi: uvijek poslušaj i drugu stranu. Ima i jedna novinarska izreka: "Ako tvoja mama kaže da te voli, bolje provjeri je li to istina." U ovom slučaju, odbor izabranih novinara koji predstavljaju stotine dopisnika svih velikih zapadnih medija nije smatrao potrebnim poslušati drugu stranu niti provjeriti navode tužitelja, već su se usuglasili s feminističkim pravilom "uvijek vjeruj ženi" (što se, naravno, odnosi samo na seksualne optužbe protiv muškaraca).

U povijesti je bilo sigurno i previše slučajeva kad se žene nije pitalo ništa ili kada im nitko nije vjerovao pa su mnoge žene trpjele razna zlostavljanja. Nije bilo pravde. Ali nije dobra ni tendencija da se to sve sada "nadoknadi" na način da neki nevini muškarci budu žrtvovani na oltaru socijalne pravednosti zbog društvene nepravde u prošlosti.

Najgora optužba u njenom pismu ipak je bila ona koja mu je prouzrokovala najveću štetu. "Uništila me je činjenica što nisam bila trijezna da bih sa sigurnošću mogla reći je li to bilo silovanje." Tu su rečenicu citirali u L.A. Timesu, članku u kojem ga se javno odriču i objašnjavaju čitateljstvu zašto mu daju otkaz. Istu rečenicu iskoristio je i Associated Press koji je učinio priču međunarodnom. Portali diljem svijeta objavili su vijest. Njegovo ime i prezime je zauvijek ostalo vezano za riječ "silovanje".

Ono što se Jonathanu Kaimanu dogodilo nije izdvojeni slučaj. Sve je veći broj muškaraca kojima su životi uništeni nakon nepravednih ili čak upitnih optužbi iz #MeToo pokreta, a javnost ne želi ni čuti drugu stranu.

Na primjer, Jack Smith, novinar ljevičarskog portala Mic, bio je predmet članka o #MeToo pokretu objavljenog prošlog rujna u Jezebelu, a optužili su ga da je bio raskalašeni ljubavnik nekoliko žena. Jedna od tih žena tvrdi da je inzistirao da ona nosi posebnu vrstu šminke prije svakog seksa, što je bilo dovoljno da ga optuže za napastovanje. Kasnije je na Twitteru napisala da je to za nju "silovanje".

Smith ima 29 godina i odmah je dobio otkaz nakon što su se proširile optužbe. Inače je lijevi aktivist i pisao je puno o pokretima na krajnjoj desnici. Više se ne bavi novinarstvom.

Priča o Harrisu Fogelu, 60-godišnjem fotografu je još luđa. Časopis Philadelphia objavio je da je u ožujku 2016. Harris bio u Las Vegasu na godišnjem sastanku Društva fotografske edukacije. Ondje se vidio sa svojom dugogodišnjom prijateljicom, profesoricom fotografije, koju je poljubio u obraz u znak pozdrava.

Kasnije tog mjeseca našao se s jednom mlađom fotografkinjom kojoj je pomagao savjetima. Ona ga je pitala za njegov broj, a on je umjesto vizitke slučajno iz džepa izvadio karticu za otvaranje sobe u hotelu. "Ups, ne to. Evo, vizitka", rekao joj je kad je konačno pronašao vizitku.

Nakon što je #MeToo pokret u listopadu 2017. izašao u New York Timesu s prvom pričom o Harveyu Weinsteinu, ubrzo su protiv Fogela podignute dvije optužnice za seksualno napastovanje - jedna od profesorice koju je poljubio u lice, a druga od fotografkinje kojoj je skoro dao svoj ključ od sobe. Istraživali su ga zbog tih optužbi i na njegovom radnom mjestu - sveučilištu koje ga je potom otpustilo zbog "ozbiljnog kršenja sveučilišnog kodeksa ponašanja".

Kanadska politička znanstvenica Eve Seguin, koja je pisala o mobbingu na sveučilištima, naziva takve destrukcije ljudskih karijera "društveno ubojstvo". A budući da su ljudi društvena bića, društvena ubojstva ponekad mogu dovesti do prave smrti. Zapravo, bilo je već nekoliko samoubojstava povezanih s #MeToo pokretom o kojima se jako malo pisalo.

U prosincu 2017. godine Benny Fredriksson, 58-godišnji ravnatelj Stockholskog kulturnog centra, bio je predmet istrage švedskih medija koji su ga optuživali za maltretiranje i zlostavljanje žena. Konkretno, optužili su ga da prisiljava trudne glumice da abortiraju, a neki su ga nazvali i "mali Hitler".

Fredriksson je ubrzo dao ostavku na svoju funkciju i otkaz na poslu, ali napadi na društvenim mrežama su se nastavili. U ožujku prošle godine, dok je bio u društvu svoje supruge, poznate operne pjevačice Anne Sofie von Otter, na putovanju za Australiju, Fredriksson je počinio samoubojstvo.

U Švedskoj je nakon njegove smrti započeo munjeviti kontraudar protiv #MeToo pokreta. Pokazalo se da nije pokušao nikoga natjerati na pobačaj, već je izrazio žaljenje što jedna glumica neće sudjelovati u predstavi jer je trudna pa osam mjeseci neće moći dolaziti na probe. Službena istraga je odbacila sve optužbe protiv njega, ali bilo je kasno. Čovjek se već ubio.

U intervjuu četiri mjeseca nakon smrti njenog muža, von Otter je rekla da je on dao otkaz iako su optužbe protiv njega bile neistinite zato što je osjećao da se ne može obraniti. Pao je u duboku depresiju budući da su ga prijatelji i kolege napustili - zbog straha da će i oni biti napadnuti ako javno stanu u njegovu obranu. Rekla je da smo valjda sada svi naučili lekciju da "nismo u srednjem vijeku, ne spaljujemo ljude, ne pljujemo ih i ne kamenujemo".