Dok se normalni ljudi pitaju za koga glasati na izborima jer u mnogim jedinicama lokalne samouprave i u mnogim županijama (poput moje) opet nemamo nikakav izbor, feministice vire kandidatima među noge i broje spolne organe. Ako njih pitate, postoji samo jedna kvaliteta prema kojoj treba zaokruživati - spolni organ.

Komunistički portal "Women in Adria" objavio je tako članak u potpunosti posvećen prebrojavanju "pravog" i "krivog" spolnog organa među političkim kandidatima. Autorica Gordana Grgas zaključuje da je nepoštivanje rodnih kvota na lokalnim izborima, koje je nametnula stranka koja ih se najmanje pridržava, "nepoštivanje načela ravnopravnosti spolova". Za sugovornicu je izabrala Višnju Ljubičić, poslovičnu prvoborkinju zaduženu za potiskivanje ravnopravnosti i ljudskih prava u Hrvatskoj. Ženi je to doslovno posao!

"Takav trend u skladu je s našim zaključkom iz Rodne analize parlamentarnih izbora 2024. godine, kada smo temeljem praćenja provedbe odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova na političkim izborima ukazali na praktičnu neučinkovitost novčanih kazni kao prekršajnih sankcija za predlagatelje lista."

Državna službenica Ljubičić, dakle, sugerira da nije dovoljno novčano kažnjavati kandidacijske liste koje ne ispoštuju rodne kvote. Što bi onda trebalo? U zatvor s njima? Bičevanje na trgu? Strijeljanje? Ali to nije sve. Ljubičić je morala dodatno pokazati da ni sama ne zna što je ravnopravnost:

"Uvriježeno je da radije odabiru plaćanje novčanih kazni umjesto načela ravnopravnosti spolova."

Ne, to nije načelo ravnopravnosti. Ravnopravnost je jednakost pred zakonom. To je vrlo jasna i jednostavna definicija, toliko da ju svako dijete može shvatiti. No, ne i feministice.

Ravnopravnost znači da se svatko, tko zadovoljava objektivne i jasne kriterije (npr. punoljetnost, državljanstvo, prebivalište na određenom području i sl.) može kandidirati za javnu i državničku funkciju, pod jednakim uvjetima. Spolna ravnopravnost znači da muškarci i žene imaju jednake mogućnosti kandidature na slobodnim izborima i da imaju jednako pravo glasa.

Spolna ravnopravnost, dakle, uopće nije upitna i nju nitko u ovom dijelu svijeta ne dovodi u pitanje.

Spolne (ili rodne) kvote, kao i manjinske kvote, nemaju nikakve veze s ravnopravnošću. Dapače, one su negacija ravnopravnosti i slobode jer prisilno nameću kandidatima da traže svoje suradnike ne prema zaslugama i postignućima, ne prema onome što mogu ponuditi zajednici, nego prema njihovim urođenim karakteristikama kao što su porijeklo loze, spolni organ i slično. One su distorzija ljudskih prava i pljuvačka u lice svim borcima za ljudska prava, pa i feministicama, u povijesti. One su moderni rasizam, nimalo bolji od onog rasizma kakav je bio prevladavajući u zapadnom svijetu prije 150 godina.

Zadržimo se kod rodnih kvota u politici. Slijedeći dosadašnju kronologiju zakona, sasvim bi logično bilo sada uvesti i rodne kvote među birače. Ako se moglo među kandidate, zašto ne bi istu stvar nametnuli i biračima? Pa da bude, recimo, kazna od 500 eura za svakog birača koji ne zaokruži žensku kandidatkinju. I opet bi se onda našli neki zaostali neposlušnici, koji bi svejedno zaokružili kandidata s krivim spolovilom među nogama, tako da bi opet Višnja Ljubičić šizila po komunističkim medijima kako neki "radije biraju platiti kaznu nego zaokružiti ženu" i tražila teže kažnjavanje neposlušnih muških svinja.

Sama ideja rodnih kvota u politici i privatnom sektoru polazi od pogrešne pretpostavke da su žene retardirana bića, da su inferiorne i nesposobne samostalno razmišljati i slobodno donositi najbolje odluke za sebe, pa im treba država s dodatnim poticajem (ili prisilom) koja će im reći što da rade, čime da se bave itd. To je pogrešna pretpostavka i za nju nema nikakvih dokaza u znanosti niti u svakodnevnom životu. Dapače, žene su barem jednako sposobne kao i muškarci. Općenito gledajući, često imaju drukčije osobne izbore od muškaraca, ali to ne bi trebao biti problem. Normalno je, pa čak i dobro, što se ljudi razlikuju po osobnim preferencijama i životnim ciljevima.

Pobornici rodnih kvota mahom su isključivo oni koji od njih žive - doslovno. Ljudi poput Višnje Ljubičić i Gordane Grgas promiču ovaj rasizam jer od njega žive. Što bi one radile da nema zakonskih privilegija za ljude prema njihovom spolnom organu? Koje su to njihove prednosti, osim spolnog organa, koje bi one u svome CV-ju mogle navesti?

I što bi Višnja Ljubičić radila da toga nema? Institucija rodne pravobraniteljice imala bi smisla prije 100 godina kad žene nisu imale jednaka prava kao muškarci, ali u to vrijeme nije bilo toliko popularno biti feminist niti je država takve akcije financijski podržavala. Država u pravilu kasni nekoliko desetljeća za društvenim napretkom pa kad društvo, odnosno tržište, već riješi neki problem, onda država otvori institucije za tobožnje rješavanje tog problema, koji je odavno riješen.

Dakle, danas kad u Hrvatskoj ne postoji nešto takvo kao rodna neravnopravnost, a država otvara urede koji će rješavati taj "problem", onda će ljudi zaposleni u tim uredima izmišljati nepostojeće probleme da bi opravdali svoju svrhu i svoje radno mjesto. To je gospođa Višnja Ljubičić i to su njene rodne kvote. Radi takvih pojedinaca, koji moraju nekako opravdati svrhu svog izmišljenog i potpuno nepotrebnog radnog mjesta, država siluje i politiku, i demokraciju, a odnedavno i privatni sektor namećući totalne besmislice i bezveznjarije.

Feminizam je odavno odradio svoju svrhu. Sad je postao rak rana društva, koja mu pokušava isisati krv i uništiti u njemu sve što vrijedi.