Rodne kvote, koje EU i Vlada RH nameću upravama privatnih poduzeća, čak nisu toliko ekonomski štetne koliko su upitne moralno, etički i iz humanističke perspektive. Deklarativni cilj im je obrisati razliku u ukupnim prihodima između muškaraca i žena pa misle ako država nametne poduzećima da u svome vodstvu imaju više žena, to će povećati ukupne prihode među ženama, smanjiti među muškarcima i tako će razlika nestati. Zagovornici ove ideje tvrde i da će to poboljšati konkurentnost privatnog sektora, što je apsolutno netočno, ali u ovom tekstu se neću baviti ekonomskom problematikom spolnih kvota - više želim ukazati na moralne i etičke probleme.

Uvidom u istraživanja na temu gender pay gapa vrlo lako se dolazi do zaključka kako je došlo do te razlike u prihodima. Razlike nema između muškaraca i žena bez djece. Razlika se pojavljuje tek kad su u igri djeca. Muškarci s djecom žele više raditi prekovremeno, vikendom i praznikom što je više plaćeno, a žene s djecom češće biraju slobodne dane.

Dakle, birokrati i političari nemaju problem s ekonomijom niti korporativnim strukturama poduzeća nego s tradicionalnom obitelji. Taj dio prešućuju, ali u samoj srži ove politike je upravo borba za razaranje obitelji.

Zašto je otac u obitelji taj koji ima potrebu i želju skrbiti za djecu financijski, i zbog toga će provesti više vremena na poslu nego kod kuće, a majka u prvi plan stavlja brigu za djecu i želi više vremena provesti s njima nego na poslu? Mislim da je to dobrim dijelom rezultat naše prirode, takvi smo stvoreni. Žena je ta koja rađa, žena je fizički uglavnom slabija i žena je uglavnom emotivnija od muškarca. Priroda nam je djelomično dodijelila takve uloge. Muškarac je fizički sposobniji i samim time predodređen "za lov", žena emotivnija i time predodređena za brigu o djeci. Tako je otkad čovjek postoji.

Nemojte me pogrešno shvatiti, ja sam liberal i potpuno razumijem da postoje ljudi koji se ne uklapaju u taj opis, ne mislim o njima ništa loše i podržavam svačije osobne odluke i preferencije. Naravno da postoje obitelji u kojima muškarac provodi više vremena s djecom, a žena više radi i ima bolju karijeru - i to je sasvim OK, dok god su to njihove vlastite odluke i želje.

Pričam o prosjeku ili većini, a većina je takva kako nas je priroda stvorila i statistika to potvrđuje. Najnaprednija društva u kojima je feminizam još odavno vladajući koncept, poput Švedske i Danske, nisu nikakvim metodama uspjela promijeniti tu statistiku. Tamo gdje su žene slobodnije, još više u prosjeku biraju raditi poslove koji su tradicionalno viđeni kao pretežno ženski i još više provode vremena s djecom, a manje na poslu.

Svi javni podaci potvrđuju ovu tezu. Nije slučajno da je razlika u ukupnim prihodima između muškaraca i žena u Finskoj i Danskoj dvostruko veća nego u Hrvatskoj. Nitko normalan ne može tvrditi da su žene u Hrvatskoj slobodnije nego u Danskoj, da ovdje imaju bolje prilike. A opet - tamo je razlika između ukupnog prihoda muškaraca i žena dvostruko veća nego tu.

Zato se postavlja logično pitanje - što točno žele briselski birokrati? Koji je smisao takvih državnih intervencija? To ozbiljno izgleda kao borba protiv ljudske prirode i obitelji. A ja sam jako daleko od konzervativaca koji se inače pozivaju na takve vrijednosti svaki dan. Samo vidim i ja da tu nešto ozbiljno ne valja.

U Hrvatskoj trenutno imamo dvije potpuno suprotstavljene politike u praksi, sa suprotstavljenim ciljevima - i obje su pogrešne. S jedne strane država financijski podupire rađanje što više djece i tako potiče žene da barem na neko vrijeme zapostave svoje poslovne karijere. U isto vrijeme nameće privatnim poduzećima da među članovima uprave moraju imati najmanje 30% žena.

Tako se može ponašati samo shizofrena vlada - ili ona koja signalizira vrline na sve strane udovoljavajući svim popularnim lobijima dok drži figu u džepu znajući da ništa od toga neće riješiti nijedan problem.

Kakvu bi politiku vlada trebala voditi prema obitelji i bračnim ulogama? Neutralnu. Vlada bi trebala pustiti ljudima da sami odlučuju o svome životu, poslu, prioritetima, djeci i bračnim ulogama. Ljudi su najproduktivniji (bilo na poslu ili u privatnom životu) onda kad su slobodni.