Kao što nemaju svi građani iste države jednake financijske navike, tako se međusobno razlikuju i države.

Baš kao što Hrvatska nema efikasno burzovno tržište i tržište rada, tako nema ni efikasno političko tržište. Političko tržište možemo definirati kao tržište ideja i politika na kojemu se stranke pojavljuju kao ponuđači, a glasači kao kupci. Efikasno tržište je, među ostalom, tržište na kojem kupci "kažnjavaju" ponuđače manjom konkurencijom njihovih proizvoda/usluga, smanjujući potražnju za proizvodom onih ponuđača koji ne zadovoljavaju njihove potrebe.

Svima je postalo bolno jasno da velike političke stranke mogu raditi što žele i koliko dugo žele, a to neće znatno naštetiti njihovom rejtingu. HDZ i SDP imaju zacementirani određeni postotak glasača koji će za njih glasati, bez obzira na njihove politike, izjave i vodstvo.

U takvoj situaciji ne postoji efikasnost političkog tržišta jer birači (u funkciji kupaca) ne kažnjavaju stranke (ponuđače) zbog toga što provode politike, odluke i ideje (proizvode) koje oni žele. Na efikasnom tržištu (koje nikada ne dolazi do savršene efikasnosti), kupci reagiraju slabijom kupnjom na odluke kompanija s kojima se ne slažu, bilo da se to radi o promjeni proizvoda, odnosu prema kupcima i društvu, odlukama ili jednostavno lošem managementu.

Na Hrvatskom neefikasnom političkom tržištu glavne stranke mogu raditi sve što je suprotno stavovima i željama svojih birača, ali im ti birači ipak ne okreću leđa u dovoljno jakoj mjeri.

To smo prije nekoliko godina mogli vidjeti na primjeru HDZ-a, a danas je to vidljivo u slučaju SDP-a. Nije mi cilj kritizirati Bernardića, kojeg mi je pomalo žao jer je naslijedio nagomilane probleme iz prošlih razdoblja, a pokazalo se da nije dovoljno sposoban da ih riješi, ali SDP već dugo vremena politički životari na staroj slavi. Stranka je ostala bez kadrova koji bi mogli voditi i manju farmu a kamoli državu, stranačko vodstvo praktički ne postoji, a uslijed svega toga se pojavio i idejni vakuum pa je prestao funkcionirati kao najveća opozicijska stranka.

Postali su kao komad trulog starog namještaja; postoje i zauzimaju prostor, ali nema baš nikakve koristi od njih.

No, to se nije ozbiljnije prelilo na njihov rejting. Da, jako je pao i u jednom trenutku je postojala opasnost da prestanu biti druga najjača stranka u državi, ali s obzirom na to koliko dugo traje kaos, bezidejnost i obezglavljenost, već su trebali pasti ispod 10% podrške birača. Ali političko tržište u Hrvatskoj nije efikasno pa se to nije dogodilo, baš kao što se nije dogodilo s HDZ-om prije nekoliko godina.

Puno je razloga za to, ali najvažniji je taj što velike političke stranke vuku temelj svog biračkog tijela iz vojski zaposlenih u državnoj i lokalnoj upravi te javnim tvrtkama, čija radna mjesta i napredovanje su usko povezani s velikim strankama pa je za njih glasovanje za te stranke ustvari glasovanje za samih sebe, svoje radno mjesto is svoje interese. Političko tržište u Hrvatskoj neće biti efikasno sve dok se oštro ne smanji broj zaposlenih u javnom sektoru.

Ipak je nakon toliko vremena u kojem je SDP idejno propadao i njima postalo jasno da trebaju prestati biti opozicijski fikusi i početi politički djelovati, umjesto da energiju troše na unutrašnje borbe. Europski izbori su ponudili idealnu priliku za testiranje novih ideja. Kako je SDP dugo vremena gledao kako mu razne nove političke opcije ipak nagrizaju biračko tijelo koje nije činilo jezgru, jer jezgra će uvijek glasati za njih zbog toga što ovise o stranci, odlučili su se za reanimaciju putem radikalnih političkih ideja svojstvenim tim novim političkim opcijama. I tu je sve krenulo krivo.

Jedna od najnovijih ideja iz SDP-ove kuhinje, čiji je nositelj kandidat za europske izbore Joško Klisović, borba je za jednake kamate na cijelom području EU.

"Neopravdano je da talijanske i njemačke banke traže više kamate u Hrvatskoj, a manje u svojim zemljama. Ravnopravnost građana Europe je važno za zajedništvo i ta nam borba predstoji u Europskom parlamentu", rekao je Klisović gostujući u Studiju N1 i time pokazao zavidnu razinu populizma te ekonomske neobrazovanosti kojom je krenuo "novi" SDP.

Ideja da banke moraju imati iste kamate u Hrvatskoj kao u Njemačkoj i Italiji je groteskno glupa. Druge riječi za to nema. To je svojevrsni turbo populizam koji ne samo da nema ekonomske logike nego se ne može provesti ni pravno. Takvo nešto je nemoguće provesti i u hrvatskom pravnom sustavu, a kamoli u EU. Ali zadržimo se na apsurdnosti s ekonomske strane.

Banke ne određuju kamatne stope na temelju neke subjektivne procjene, postoje parametri koji ulaze u računicu kod izračuna svake kamate. Baš kao što je banke određuju različite kamatne stope za različite klijente pa i za različite vrste kredita, tako određuju različite kamatne stope za različite države. Kamatna stopa za stambeni kredit nekom radniku u javnom sektoru, koji ima praktički doživotno osiguran posao, neće biti ista kao kamatna stopa na stambeni kredit blagajnici u trgovačkom lancu. Neće biti ni ista za radnika u privatnom sektoru sa sličnom plaćom kao radnik u javnom sektoru, jer ovaj drugi ne može dobiti otkaz (iznimno teško) a ovom prvom je plaća puno nesigurnija. Ta razlika će se odnositi na premiju rizika, jer je rizičnije dati kredit radniku u privatnom sektoru nego radniku u javnom sektoru. Ovaj prvi ima rizik gubitka posla, a radnik u javnom sektoru ne.

U razvijenim državama ta je premija minimalna jer je tržište rada efikasno i radnik u privatnom sektoru relativno brzo može pronaći novi posao. Daleko je rizičnije biti radnik u privatnom sektoru u Hrvatskoj nego u Njemačkoj ili Italiji.

I Hrvatska i Njemačka se nalaze u EU, ali to ne znači da gospodarske prilike nisu jako različite. Ne samo ekonomske nego i pravne, političke i kulturološke. Banke sve to uzimaju u obzir kod određivanja kamatnih stopa. Jednostavno rečeno, svaka kamatna stopa u nekoj zemlji u sebi sadrži i dio koji se odnosi na rizik države. Što je država korumpiranija, nestabilnija, gospodarski slabija, što ima kaotičnije porezne propise, radno zakonodavstvo i slično, to će svaka kamata u državi biti veća.

Baš kao što se pojedinci razlikuju prema visini plaće, radnom mjestu, imovini, dugovanjima i prijašnjem financijskom ponašanju, tako se razlikuju i države. Čak i više jer države imaju i različite porezne propise, regulacije, pravo i politiku.

Ako SDP stvarno želi da su u Hrvatskoj kamatne stope bliže onima u Njemačkoj i Italiji, onda će zagovarati politike koje će omogućiti da se gospodarska situacija u Hrvatskoj približi onoj u tim državama. A to znači efikasnije pravosuđe, efikasniji porezni sustav s manjim porezima za poticanje gospodarske aktivnosti, manji javni aparat i više ekonomskih sloboda.

Tražiti da banke određuju iste kamate u Hrvatskoj kao i u Njemačkoj je turbo populizam, ideja koja ekonomski neobrazovanima lijepo zvuči, ali je neprovediva i s ekonomskog i s pravnog stajališta. Kada bi se hipotetski banke prisilile da imaju iste kamate u Hrvatskoj kao u Njemačkoj, one bi jednostavno prestale kreditirati veliku većinu građana RH.

Baš šteta što je najozbiljnija opozicijska stranka u Hrvatskoj kapitulirala pred naletima populizma i pokušava se reanimirati kao turbo populistička verzija nekadašnjeg SDP-a.