Na današnji dan svake godine jugonostalgičari nas pokušavaju podsjetiti kako je to nekad, u njima nikad prežaljenoj bivšoj državi, bilo lijepo. Kako su ruže cvale, kako smo se veselili, kako smo samo bili sretni...Ali nagradu za najviše patetike u par kartica teksta ove godine definitivno je osvojio Ivo Anić, kolumnist Index-a.

U svome srcedrapajućem tekstu, baš kao što i inače ljevičari rade, Anić se razbacuje jeftinim emocijama i subjektivne osjećaje u više navrata naziva "činjenicama". Razbacuje se riječima "poštenje i čast" (koja je valjda rezervirana za komunizam, valjda zato što je časno imati diktatora). Znam da socijalisti mogu baratati samo emocijama, budući da drugih argumenata nemaju (ni u povijesti ni u ekonomiji, a ni u logici), no zbilja je smiješno kad te emocije idu nametati kao objektivne činjenice koje bi trebale biti temelj za buduće društvene norme. Tada to već postaje opasno.

"Tada nisu postojali Instagrami, Facebook profili, Twitteri i ostale pizdarije modernog doba. Satima bi cupkao pred fotografskom radnjom željno iščekujući onaj topli snop tek izrađenih slika."

Točno. Tehnologija se razvila u međuvremenu, čovječanstvo je napredovalo. Danas imamo mogućnosti da vrlo lako bilo tko od nas svaki trenutak ovjekovječi kao uspomenu i to aparatićem koji stane u džep. Danas su ljudi bolje povezani, ja sam sretan što ne moram čekati satima na izradu jedne fotografije i što me ona ne izađe skupo. To su dosezi civilizacije, to je, druže Aniću, kapitalizam.

Naravno, mogli smo ostati u bivšoj državi i mogli smo odbiti kapitalizam. Sad smo mogli živjeti poput građana Sjeverne Koreje ili Kube gdje je internet ogromna povlastica i obične građane košta 5 dolara po satu. Mogli smo i danas čekati satima na izradu jedne fotografije.

Nitko Vas, druže Aniću, ne sprječava da i danas živite onako kako želite. Tko vam brani da odbacite mobitel, računalo, facebook i instagram? I danas možete otići u foto studio, naći neki toliko loš gdje ćete satima čekati na izradu fotografije. Prema tome, ne vidim što je loše u tome što imamo izbor.

"Često bi događaj popratilo i susjedstvo. Pa bi se važno zvalo susjede, kava bi se pržila ili mljela u malom brončanom mlincu sa ručkom, a na stol bi se iznijele trešnje, kolači ili domaći AR konjak."

Ja se sjećam da smo mi, kao klinci, jedva čekali vrijeme godišnjih odmora i posjet rodbine iz Njemačke. To je za nas bio kao praznik! Ono kad donesu Milka čokolade - neprocjenjivo! Ili vožnja u Fordu...

"Djeca nisu svjesna politike koja je stajala iza Saveza pionira, suočeni sa zadacima i ciljem, plemenitim i časnim nakanama, djeca su svoje članstvo shvaćala kako ga je i trebalo shvatiti. Te poruke bile su ciljane i u pravoj dobi, dobi kada se djeca formiraju, promatraju svijet oko sebe i shvaćaju ga. Djeca su tako te poruke i razumjela."

Da, dobro se sjećam. Stojim na svečanosti, nosim neku glupu maramu koja me steže oko vrata i skupa s ostalom ruljom ponavljam neke političke i ratne parole za koje nemam pojma što znače, ali mi je jasno da ne znače ništa dobro. Partizanske pjesmice koje smo učili napamet u školi, pisanje pjesama drugu Titu...Ne, druže Aniću, nitko od nas nije to radio zato što je iskreno volio partizane, komunizam i druga Tita. Radili smo to zato što smo MORALI. Nismo imali izbora.

"A one su bile isključivo vezane za čast, vezane za poštenje i vezane za pomoć kako prijateljima, tako i starijima."

Ne, druže Aniću...To nema veze s čašću ni s poštenjem. To je školski primjer iskorištavanja djece za nečije političke ciljeve. To je školski primjer maltretiranja. To nema veze s edukacijom. I to što vi vidite to kao poštenje i čast, koju biste rado nametnuli i novih generacijama koje dolaze, to samo znači da su na nekima, očito, uspjeli.

"Današnje težnje vjeronauka, zdravstvenog odgoja i etike teže i imaju sličan cilj, da u našim školama bude više jednakosti, više pravednosti i više discipline. Školske kute (kecelje) zapravo su bile taj simbol, smanjivanja razlika među djecom čemu se teži i u današnje vrijeme."

Slažem se da vjeronauk i zdravstveni odgoj ne smiju biti obavezni predmeti u državnoj školi, ako ste na to mislili.:) A što se tiče kute i "jednakosti, pravednosti i discipline", ne razumijem...Pa tko vama brani da svoju djecu odijenete u kutu? Jesu li kute zabranjene u školama? Nisu. Zašto onda ne oblačite svoju djecu u kute i ne učinite ih "jednakijima"? Naravno, to ne želite. Vi želite to nametnuti DRUGIMA. Super. Ali, kakve to veze ima s pravednošću?

"A mi smo uživali. Bili smo djeca, sada pioniri, koji su imali svoje vrtiće i svoje škole, igrali smo se na otvorenom i bili aktivni sportaši, u velikim stambenim zgradama socijalizma imali smo svoja skrovišta, logore i svoja igrališta, imali smo dječje časopise i stripove, imali smo Modru Lastu i nenadmašnog Lastana kojem smo se povjeravali, a koji nas je zajebavao, imali smo Smib, Radost i imali smo Pionira."

Ovo će vas vjerojatno iznenaditi, ali djeca se igraju. Djeca uživaju, bez obzira u kojem sistemu, vremenu ili na kojem dijelu zemaljske kugle. Da, mi smo uživali u svojim igrama, sportovima i zgradama. Današnja djeca uživaju i igraju se svoje igre, sportove i na svojim mjestima. Vremena se mijenjaju, svakome je njegova mladost najljepša. Što je tu novo?

"Moja djeca nikada neće znati što su rasparana koljena, kako su slatke prve trešnje iz susjedova vrta i kako se ljubiti na vrhu nebodera. Moja djeca vole svoje vršnjakinje preko interneta."

Tko je za to kriv? Ja bih rekao, roditelj. Ako ne možeš vlastitu djecu odvojiti od interneta koji ti toliko smeta, onda znaš koliko je sati. Meni ovo izgleda kao žaljenje nekoga tko je toliko indoktriniran u nekakav izopačen sustav vrijednosti da mu smeta što njegova djeca nisu. I što ih on, očito, ne može sam indoktrinirati. Zato treba država uletjeti i učiniti svoje.

Evo, predlažem da država zabrani internet. I mobitele, računala, sve izume iz zadnjih 50 godina. Hoće li tada djeca biti u vašim očima bolja?

Razumijem da svatko ima svoje emocije i svatko vidi stvari drukčije. I meni je u mladosti bilo bolje nego sad - logično, bio sam mlad, bezbrižan, nije bilo borbe za posao, nije bilo odgovornosti. Ali ljudi moji, to je normalno. Pustimo i našu djecu da uživaju u svojoj mladosti, ali i u blagodatima slobode i kapitalizma za koje smo se mi (ili naši roditelji - u mom slučaju) izborili.