Mikroekonomska reforma (ili često samo "reforma") znači politike koje su usmjerene ostvarivanju poboljšanja u gospodarskoj efikasnosti. Reforma se može provoditi tako da se eliminiraju ili smanje distorzije u pojedinim sektorima u gospodarstvu ili izmjenom pojedinih ekonomskih politika poput porezne politike ili politike konkurentnosti s naglaskom na ekonomsku efikasnost više nego jednakost ili rast zapošljavanja.

Mogu li se onda aktualne mjere hrvatske vlade nazvati reformom? Pogledajmo što kaže premijer Andrej Plenković:

"Jednim racionalnim, razumnim pristupom nastojimo postići optimalno rješenje kojim pokazujemo socijalnu osjetljivost i koje će, ja vjerujem, biti dobro prihvaćeno."

Kao što vidimo iz njegove izjave, cilj njegove vlade nije ekonomska efikasnost gospodarstva, što je uvjet da bi nešto moglo biti "reforma". Njemu je cilj pokazati socijalnu osjetljivost i da to bude dobro prihvaćeno u narodu.

Svaki put kod provođenja ozbiljnih ekonomskih reformi vlast je suočena sa snažnim kritikama zbog nedovoljne socijalne osjetljivosti. Primjera je mnogo. Švedski konzervativci i liberali su 1990-ih kritizirani od strane socijaldemokrata zbog provođenja ekonomskih reformi koje su oslobodile tržište i omogućile stabilnost u sljedećem razdoblju. Njemački kancelar Gerhard Schröder je bio početkom 2000-ih kritiziran u vlastitoj stranci, SPD-u, kad je proveo reforme poreznog sustava i trgovine. Provođenje reformi nikada nije popularno među narodom i nije im niti cilj da budu popularne među narodom.

Reforme nisu i ne mogu biti socijalna politika. One služe da poboljšaju ekonomsku efikasnost gospodarstva, da omoguće lakše trgovanje, lakše otvaranje radnih mjesta, lakše osnivanje tvrtki, lakši rast svake kompanije koja pozitivno posluje. Reforme se provode kako bi se oslobodilo gospodarstvo i omogućio ukupni gospodarski rast društva. Taj ukupni gospodarski rast društva, naravno, ima pozitivan utjecaj i na niži sloj stanovništva, ali to je tek sekundarna posljedica reformi i ona je vidljiva tek godinama nakon njihove provedbe. Zato reforme nisu popularne među pukom, a pogotovo među ljevičarima u politici i javnosti.

Da bi se provele prave reforme, država bi prvo trebala značajno smanjiti javnu potrošnju. Bez toga nema ništa. A budući da država u narednom razdoblju planira povećanje javne potrošnje, i to čak brže od planiranog rasta BDP-a, onda je jasno da se nikakve reforme ne provode, već se radi ono što se u hrvatskoj politici radilo i dosad - prelijeva iz šupljeg u prazno.

Dakle, ukinuli su dva mala doprinosa i povećali treći. To je baš prelijevanje iz šupljeg u prazno. Ukidaju neke agencije i urede da bi ih pripojili drugim agencijama i uredima. Povećava se granica za najveći porezni razred kod poreza na dohodak, što je pozitivno, ali ne dovoljno.

Najviši porezni razred trebao bi se ukinuti i trebali bismo imati "jedinstvenu stopu" ili "flat tax". To bi onda bila porezna reforma. Porezna reforma bi bila kad bi se isto učinilo i kod poreza na dobit, a potom i ukinula praksa dvostrukog oporezivanja dobiti. Porezna reforma bi bila kad bi se porezni kod pojednostavio, ali umjesto toga on se još više komplicira.

Ali hej, njima porezna reforma nije ni bila cilj, što je Plenković i sam rekao. Njima je cilj pokazati socijalnu osjetljivost, što god im to značilo. Stoga bih molio ministra Zdravka Marića i novinare u mainstream medijima da nas prestanu dezinformirati nazivajući socijalnu politiku poreznom reformom.