Čitajući komentare na portalima, i onim lijevim i onim desnim, sve je jasnije da je ovaj narod masovno zaslijepljen blještavilom. To je blještavilo toliko jako da ljudi jednostavno ne mogu vidjeti dalje od njega. Narod je podijeljen, ili narodi, jer u ovoj zemlji nema nacije, ovdje žive narodi bez svijesti.

Ako ćemo realno, Hrvati nisu nacija, barem u onom klasičnom smislu. Francuski povjesničar Ernest Renan opisao je naciju kao skup pojedinaca koji svakodnevnim "plebiscitom" odlučuju biti dio jedne društvene cjeline koja dijeli neke zajedničke interese - zakone, državu, obranu itd. Kad netko priča o Hrvatima, u pravilu misli na krvno srodstvo i etničko porijeklo što je izopačen, primitivan pogled na naciju. Ludwig von Mises se tog problema dotakao u djelu "Svemoguća država" kritizirajući istočnoeuropsko poimanje nacionalnosti. Tom istočnoeuropskom razumijevanju nacije, koje je po Misesu kriva interpretacija liberalizma, pripadaju i Hrvati. Po hrvatskim standardima nacionalnost se određuje prezimenom, dalekim precima, krvnim srodstvom. Zato Hrvati imaju ogroman problem sa svakim valom emigracije jer osjećaju da se gube, da nestaju nepovratno. Zato Hrvati imaju problem i prihvatiti imigraciju jer oni došljake ne vide kao dio svoje nacije s obzirom da ne dijele isto krvno srodstvo. To su veliki i gadni kompleksi, ali dok se toga ne riješimo ne možemo ni razmišljati o izgradnji nacije.

Sad sam možda malo odlutao od teme, da se vratim na poantu. Naš narod radi upravo suprotno od onoga što bismo trebali raditi da izgradimo modernu europsku naciju. Možda je razlog tome naša pripadnost narodima južne Europe koji su poznati po temperamentu i prevladavajućoj emotivnosti u odnosu na razum. Svjetonazorska su pitanja jako teška i oko nekih se nikada nećemo složiti. Normalno je da se o njima raspravlja, ali nije normalno da se raspravlja isključivo s ekstremističkih polaznih točaka. Primjer nam je Istanbulska konvencija, nešto što neće gotovo nikako utjecati na živote velike većine stanovnika RH. Zašto je to pitanje toliko uzburkalo duhove, zašto su baš na njemu mediji toliko inzistirali?

Hrvati nikada nisu masovno izašli na ulice kako bi zahtijevali smanjenje državne potrošnje i javnog duga. Nikada nisu izašli masovno na ulice da bi zahtijevali rezanje ogromnog birokratskog aparata i niže poreze. Čak ni u vrijeme najveće krize 2010-2016 nisu masovno izašli na ulice i tražili gospodarske reforme. Ali će izaći u iznimno velikom broju ako ih mediji uplaše da će se zbog nekakve ratifikacije nekog totalno glupog papira početi seksati s kozama, drvećem ili da će njihovoj djeci u školi predavati transrodna osoba.

Kako je do toga došlo? Svoj su obol dale konzervativne udruge i crkva, njima bliski mediji, ali i mainstream mediji koji su ih još više mobilizirali vrijeđanjem i svojim ekstremizmom. Laž za laži, redale su se i s desnih i s lijevih portala, pa onda teorije zavjere - od Narod.hr do Faktografa. U Hrvatskoj je nestalo objektivno novinarstvo, nema ga više. Čak ni u vijestima, izvještajima, više nigdje ne možete naći da se netko potrudi navesti gole činjenice, izjave obiju strana i to je to - prepustiti čitatelju da sam izvodi zaključke.

Naravno da je to prozirno. Čak i oni slabije informirani shvaćaju da tu nešto ne štima. Da biste se informirali, morate proći 10 različitih portala i onda vagati što je tko prešutio, a s čime je pretjerao. U takvom dezinformacijskom cirkusu, u kojem svak svakoga optužuje za širenje dezinformacija dok ih i sam širi, ljudi se lako radikaliziraju.

Potpuno shvaćam onu masu što je izašla na trg. Čitajući neke lijeve medije i ja dobijem napadaje "klerofašizma" i postajem najgori "katoliban". Ali, onda me to prođe kad posjetim desne medije, onda naglo postanem najveći "jugokomunjara" i "LGBT lobist". Treba nakon svega sačuvati zdrav razum i ostati normalan.

Sagledajmo stvari hladne glave. Kao što je Milton Friedman jednom napisao, "svjetonazorska su pitanja teška i ne moramo se oko njih slagati". Možemo se složiti oko onoga što je važno, a to je politika koja utječe na naše svakodnevne živote? Možemo li se složiti oko toga da je ova država prevelika i loša? Ako se smanji njen opseg, vjerojatno će ostati loša, ali onda će biti manje loša zbog manjeg opsega. Možemo li se složiti da nitko od nas, ni oni koji naginju lijevo ni oni koji naginju desno, nije zadovoljan ovakvom politikom kakva se vodi već najmanje 20 godina, bez obzira koja stranka i koalicija bila na vlasti?

Možemo li se složiti oko toga da samo narodna volja može promijeniti politiku vladajućih? Hoćemo li onda i dalje biti ovce i plesati kako oni žele, a oni žele da nas vide u kulturološkim rovovima, da se koljemo oko toga hoće li pobačaj biti zakonom zabranjen ili dozvoljen. Oni žele da nas gledaju kako se koljemo oko ratifikacije IK.

Problem hrvatske politike je taj što mi tijekom skoro 30 godina demokracije nismo uspjeli stvoriti ni konzervativnu ni liberalnu struju. Hrvatski konzervativci nisu konzervativci, oni su socijalisti sa žešćim katoličkim stavovima, ništa više. Kad Željki Markić i Ladislavu Ilčiću ne smeta velika država, nego im smeta neka slikovnica s LGBT motivima, onda to nisu pravi konzervativci. Hrvatski liberali nisu liberali, oni su light socijalisti sa žešćim antikatoličkim stavovima. Ni njima ne smeta prevelika i skupa država, čak ni kad su na vlasti njima mrski "desničari". Oni bi tu i takvu državu rado još povećali, da ima još veći utjecaj na naše živote, a to znači još manje osobnih sloboda. Političari imaju totalno krive i izopačene vrijednosti i oni skupa s medijima vode vlastite kulturološke borbe da bi ostvarili moć nad svojim neistomišljenicima. Za to vrijeme se svijet oko nas razvija. Mi tonemo.

Apeliram na normalne konzervativce koji znaju da nije posao države da im osigura njihove vrijednosti i kojima nije cilj "porobiti" drukčije od sebe nego zadržati i izboriti slobodu da žive na svoj način, na prave liberale koji žude za većom osobnom slobodom za sve, pa i na ljevičare kojima nije cilj preodgojiti one s kojima se svjetonazorski ne slažu, već izboriti se za prava svakog čovjeka, pa tako i žena i manjina. Trebamo odbaciti radikalizam. Radikalizam se lako prihvati, najlakše slušajući one s kojima se ne slažemo kako nas vrijeđaju. Ali onda postajete radikalni poput njih. Vjerujem da nitko normalan ne vjeruje da će nakon ratifikacije IK morati općiti s kozom ili da će mu se "nametati" promjena spola. Vjerujem da nitko normalan ne vjeruje niti u rast nekakvog "klerofašizma" u Hrvatskoj. Ako neki idioti prošire takve teorije, ne trebamo ih prihvatiti i ne trebamo se radikalizirati samo da bismo bili protiv njih. Za njih će biti puno veća kazna ako ideološki rovovi ostanu prazni.