U prvom krugu izbora za predsjednika RH aktualni predsjednik Zoran Milanović, kandidat SDP-a i partnera, osvojio je 49,09 posto glasova. To znači da za dva tjedna imamo drugi krug, ali on će biti praktički formalnost jer drugoplasirani Dragan Primorac, kandidat HDZ-a i partnera, sa samo 19,35 posto glasova nema realnih šansi.

Takav poredak glavnih kandidata bio je očekivan, ali malo tko je očekivao tako veliku i nedostižnu razliku. Milanoviću je nedostajalo samo 6.000 glasova da završi izbore već u prvom krugu. Pobijedio je u svim županijama i gradu Zagrebu, a Primorac je osvojio više glasova birača iz BiH i dijaspore.

Kako je Zoranu Milanoviću uspjelo tako pomesti konkurenciju na ovim izborima?

Ne može se objektivno reći da je Milanović dobar predsjednik, da kvalitetno obavlja svoj posao. Jedna od rijetkih, ali bitnih zadaća predsjednika RH je raditi na poboljšanju diplomatskih odnosa s drugim zemljama. Po tom pitanju, Milanović je iznimno neaktivan. Ne sjećam se kad je zadnji put bio na nekom službenom sastanku izvan RH s predsjednikom ili nekim drugim visokim dužnosnikom druge zemlje niti da je neki strani visoki dužnosnik bio kod njega. Na sastanke međunarodnih asocijacija odlazi, ali tamo kao da ga svi izbjegavaju u širokom luku. U pet godina nije uspio stvoriti nijednog prijatelja među stranim dužnosnicima izuzev Milorada Dodika.

Na unutarnje-političkom planu puno je aktivniji, ali samo kao brbljavac. Voli se prikazivati kao protivnik HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića, kao protuteža Plenkovićevoj hegemoniji, no u stvarnosti Milanović nema ovlasti kojima bi mogao mnogo po tom pitanju učiniti. I njemu to itekako odgovara. Usput promiče antizapadne, antieuropske stavove, podilazi diktatorima poput Vladimira Putina i teroristima poput palestinskog Hamasa, a u komunikaciji s novinarima i saborskim zastupnicama jako podsjeća na Donalda Trumpa od kojeg je preuzeo i populističke stavove o imigraciji.

Ništa od navedenog ne bi trebalo biti plus za bilo kojeg političara, ali kod Zorana Milanovića je, izgleda, sve to ispalo jako pozitivno za njega.

Njegova tajna je prvenstveno u tome što je on "čovjek za sve" ili "za svaku prigodu". Da dolazite s bilo kojeg ideološkog ili političkog spektra, u Milanoviću će se vjerojatno naći nešto za vas. Protivnici HDZ-a (oni radikalni poput Dalije Orešković, kojima je HDZ uzrok svih problema) vidjet će u Zoranu Milanoviću, citiram, "jedinog kandidata koji može pobijediti HDZ". I to im je dovoljno, ništa drugo ih ne zanima. Stariji SDP-ovci, oni kojima je Drugi svjetski rat jako bitna stvar, vole ga jer je SDP-ovac i redovito obilježava partizanske blagdane. Oni u njemu vide Titovog nasljednika, partizana.

Oni desniji, pak, u Milanoviću vide svojevrsnu hrvatsku verziju Donalda Trumpa - čovjeka koji će javno reći politički nekorektne stvari, populističke gluposti koje nisu faktički točne, ali jako pogoduju njihovom uhu i srcu. Na primjer, popljuvat će imigrante kao kradljivce naših radnih mjesta, ološ koja dolazi tu da mijenja našu kulturu. Zoka Milanović za njih stoji kao zadnji branitelj hrvatske kulture od zločestih tamnoputih Nepalaca. Milanović je dovoljno prgav i bahat da pokaže feministicama u Saboru gdje im je mjesto i novinare pošalje u onu stvar. To je možda jedina njegova karakteristika koju cijenim i ona je sigurno pomogla da privuče mnoge glasove onih koji nisu skloni SDP-u i ljevici.

Ne mogu se sjetiti nijedne javne osobe osim Zorana Milanovića, koja bi još mogla okupiti tako raznoliku plejadu glasača - koji je u stanju u isto vrijeme privući SDP-ove feministice i desne šoviniste; stare jugoslavenske komuniste i mlade hrvatske nacionaliste. Tako smo došli do toga da jedna Dalija Orešković, prva političarka na svijetu koja je javno iskazala zgražanje zbog Trumpove pobjede, koju je Milanović svojevremeno popljuvao i nikad se za to nije ispričao, sada slavi njegovu pobjedu kao svoju. Koliko god bilo perverzno i poremećeno, ima nešto jako privlačno i seksi u tome svemu, moram priznati.

Drugi je razlog taj što su mu konkurenti ovaj put jako loši. Prvo glavni konkurent, kandidat HDZ-a koji nije član HDZ-a. Dragan Primorac je loš kandidat iz jednostavnog razloga što nije političar i nema ni najmanjeg dara za to. Kod svakog posla talent je dobar dio rezultata, a Primorac nije talentiran. Ne snalazi se u javnim govorima, nema ideja, lupeta totalne gluposti i besmislice. Nije uspio privući ni članove HDZ-a da glasaju za njega, što se jasno vidjelo i po tome da su HDZ-ove županije podbacile već u samoj izlaznosti. HDZ je ubrzo nakon početka kampanje već digao ruke od njega.

Ni ostali kandidati nisu bili puno bolji. Nezavisna kandidatkinja Marija Selak Raspudić je na početku obećavala. Uz ovakvog HDZ-ovog kandidata, mogla je prilično lako postići ulazak u drugi krug, ali to je nekako uprskala. Ako pogledate ankete prije mjesec dana i usporedite s jučerašnjim rezultatima izbora, vidjet ćete da je ona na početku kampanje imala puno bolji rejting. To znači da joj je kampanja bila katastrofalna. Pogriješila je prvo na debati protiv Ivane Kekin koja ju je satrala. Zatim je počela davati populističke izjave koje joj nimalo ne priliče jer bilo je dovoljno populista među drugim kandidatima, to nije biračko tijelo koje bi glasalo za nju.

Ivana Kekin, kandidatkinja stranke Možemo, imala je podršku medija, nevladinih organizacija poput GONG-a i fact-checkera poput Faktografa. Ona se jedina stvarno potrudila u kampanji, činila doslovno sve da bude stalno u središtu pozornosti. Ali nije dirala Zorana Milanovića. Nije učinila ništa da ošteti njegovom glasačkom tijelu. Njena je strategija bila prvo napadati HDZ i Primorca, a potom, kad je shvatila da joj je prava konkurencija zapravo Marija Selak Raspudić, usredotočila se na agresivne napade protiv nje. Ništa nije upućivalo na to da bi Kekin ozbiljno htjela ući u drugi krug, to je bilo zagrijavanje njene stranke pred lokalne izbore.

Tomislav Jonjić je možda najveće iznenađenje ovih izbora. Pojavio se praktički niotkud i osvojio preko 5 posto glasova. To je respektabilno. Jonjić nije populist, ne priča bajke niti obećava brda i doline. On je pristojni kandidat nacionalističke desnice pa ima i mane koje dijele svi desničari na ovim prostorima - tematski su jako ograničeni i ne razumiju probleme s kojima se svakodnevno suočava većina građana ili ih ti problemi ne zanimaju. Tako da je tih 5 posto, s obzirom na sve, dobar rezultat za političara tog svjetonazora. Da sam sklon desnici, glasao bih za tog čovjeka.

Ostali kandidati desnice su bili standardna smijurija. Miro Bulj, kandidat Mosta, pokušao je igrati na kartu ultrapopulista. Vidio čovjek da to prolazi u mnogim drugim zemljama na Zapadu pa mislio da će lako proći i ovdje. "Čovjek od naroda", "čovjek za narod", spasit će nas od zločestih tamnoputih stranaca koji nam uzimaju naš kruh i napadaju naše kćeri! Uh, kao da sam to već negdje čuo. Ah da, pa jesam. To je Zoran Milanović!

Buljeva je najveća greška što je htio biti veći Zoran Milanović od samog Zorana Milanovića, a to ne možeš. Na političkoj sceni jednostavno nema mjesta za dva desna populista, tako da je Bulj ispao. To je bilo očekivano od samog početka i samo se Nikola Grmoja tome čudi.

Branka Lozo je možda najgora kandidatkinja ne samo na ovim izborima, već općenito u povijesti izbora Republike Hrvatske. Žena je prototip svega što ne želite na političaru - od ponašanja do samih stavova. Vidi se koliko silom želi pokazati kako je privržena Katoličkoj crkvi i svemu što je desničarima sveto, da je to patetično. Niko Tokić Kartelo kraj nje izgleda kao pametan čovjek. Tih 2,4 posto koje je osvojila je previše s obzirom na ono što je pokazala u kampanji i to su vjerojatno glasovi za stranku, a ne za nju. Mario Radić me iznenadio tako lošim izborom kandidata. Da je kandidirao sebe, vjerojatno bi osvojio više.

Ima i treći razlog, osim njegovog svestranog populizma i slabe kvalitete konkurenata, zašto je Zoran Milanović jučer rasturio. Ljudi ne vole kad sve poluge vlasti drži jedan čovjek ili jedna politička stranka te su, svjesno ili nesvjesno, skloni birati onu stranu koja nije na vlasti. To je dobro, samo što je problem što funkcija predsjednika nema ni približno ovlasti i moći kao Sabor i Vlada koje i dalje kontrolira HDZ, odnosno jedan čovjek - Andrej Plenković.

Na neki način građani su na ovim izborima poslali poruku Plenkoviću da im se ne sviđa to što radi, da žele promjenu politike. Katastrofalan rezultat Dragana Primorca nije samo odraz njegovog osobnog dojma koji ostavlja u javnosti, već i bunta prema HDZ-u.