Socijalisti obično ne vole razgovarati o ekonomiji. Svjesni su da u ozbiljnom razgovoru o ekonomiji ne mogu parirati ekonomskim liberalima. Naravno, to ne znači da ne mogu pokušavati banalizirati ekonomiju i svoditi je na čisto društveno pitanje umjesto na ono što ekonomija primarno je, disciplina koja koristi kvantitativno mjerljive pokazatelje i analize da bi došla do najoptimalnijeg načina rješavanja stvarnih problema.

Temeljni "problem" koji ekonomija pokušava riješiti je oskudnost resursa. Da resursi nisu oskudni, ekonomija jednostavno ne bi bila potrebna. U tim pokušajima da riješi stvarne probleme koji proizlaze iz same stvarnosti ekonomija koristi multidisciplinaran pristup, u što osim matematičkih i statističkih pristupa koristi i sociološke, psihološke, povijesne i druge pristupe, pa tako čak postoji i grana ekonomije koja koristi teorije i metode koje se koriste u fizici. Ali osnova ekonomije je kvantificiranost, mjerljivi kriteriji koji dokazuju ili osporavaju teoriju. Problem koji se pojavljuje je taj što iako pokušava kvantificirati i izmjeriti matematičkim i statističkim metodama ipak se na kraju bavi procesima koji su u svojoj srži društveni, što dovodi do toga da je praktički nemoguće obuhvatiti sve varijable koje utječu na promatrani problem. Da bi se riješio problem toga što je nemoguće obuhvatiti baš sve faktore, ekonomija je prisiljena selektirati one varijable koje najviše utječu na promatrani problem. To znači da metodologija odabira tih faktora znatno utječe na krajnji rezultat i interpretaciju.

Socijalisti se najčešće klone tog znanstvenog pristupa ekonomiji i u diskursu ne koriste kvantitativne već kvalitativne faktore. Ne govore o produktivnosti, stopi rasta, isplativosti, profitu, dobiti, gubitku, statistici itd. nego o nejednakosti, društvenoj pravdi, odgovornosti, pravima, obavezama i slično. Ukratko, izbjegavaju objektivno i fokusiraju se na subjektivno.

Ipak, postoje slučajevi kada socijalisti koriste kvantitativne dokaze ako se uklapaju u njihov narativ, a to rade tako da selektiraju onu metodologiju koja će pokazati ono što žele, a kako je ekonomija komplicirana disciplina u kojoj teoretski bezbroj faktora utječe na krajnji rezultat, onda je tu selekciju faktora koji će prikazati ono što netko želi relativno lako napraviti. U tom slučaju se radi o lošoj metodologiji, ali socijalistima ionako nije bitna objektivnost i točnost ili bar aproksimacija stvarnosti nego prikazivanje onoga što njihov narativ diktira kao stvarnost.

Jedan od primjera je mit o stagnaciji realnih dohodaka kućanstava zadnjih nekoliko desetljeća.

Koristeći simplificiranu metodologiju socijalisti su tako stvorili predodžbu da realni dohodci većine stanovnika u razvijenim zemljama stagniraju i da je sve koristi gospodarskog rasta zadnjih desetljeća pobrala elita koju čini 1% najbogatijih.

Do rezultata koji podržavaju tezu o stagnaciji dohodaka dolaze tako da usporede današnje plaće s plaćama od prije nekoliko desetljeća, korigiraju za inflaciju i indeks potrošačkih cijena te na temelju toga izvlače zaključke. Taj pristup se ne može osporiti kao matematički i statistički pogrešan jer koristi kvantitativne pokazatelje da bi došao do odgovora na konkretno pitanje. Ali problem je upravo u tome što koristi inherentnu slabost ekonomije, a to je da se bavi potencijalno beskonačnim brojem faktora od kojih mora selektirati samo nekolicinu da bi uopće mogla doći do rezultata koji se mogu analizirati.

Ustvari se radi o jako lošoj metodologiji koja ne obuhvaća ni najbitnije faktore koji utječu na krajnji rezultat, a kamoli one manje „jake“. Jako bitni faktori koje taj pristup ne uzima u obzir su: 1. nenovčana primanja, 2. relativne cijene „skupih“ potrošačkih dobara (automobil, televizor, telefon, perilica…), 3.dohodovno nemjerljive koristi novih tehnologija, 4. starenje stanovništva.

⦁ NENOVČANA PRIMANJA

Zadnjih desetljeća u velikoj većini razvijenih zemalja je zamjetan veliki rast socijalne države i usporedno s time poreznog opterećenja i javnog duga. Problem s državnim transferima u smislu mjerenja realnih dohodaka je taj što porezi umanjuju financijska primanja od plaće i kapitala te ih transferiraju u socijalne programe koji su većinski u nenovčanoj formi. Primjer za to je državno zdravstveno osiguranje. Ono što država radi kada iz plaće automatski uzima dio namijenjen za zdravstveno osiguranje je da smanjuje realnu plaću i transferira je u nenovčanu uslugu. Tako efektivno smanjuje dohodak kućanstva, a za uzvrat mu daje nenovčanu uslugu. Statistički je dohodak po kućanstvu smanjen ako država podigne dio plaće koji oduzima za zdravstveno osiguranje i taj dio dohotka "briše" iz statističkih evidencija koje mjere novčani dohodak. Dobar primjer je SAD i model socijalne pomoći koji se počeo koristiti 60-ih i kontinuirano je rastao do današnjih dana, a odnosi se na „food stamps“ ili markice za hranu. Markice za hranu su nenovčani oblik socijalne pomoći koji ne ulazi u statističku evidenciju kao dohodak kućanstva, a efektivno to jest, dok se s druge strane financira porezima koji izravno (oporezivanje plaće i kapitala) ili neizravno (porezi poslovnim subjektima što smanjuje potencijal za rast plaća) smanjuju dohodak kućanstava koja ne primaju taj oblik socijalne pomoći.

Jednostavno, veći porezi direktno ili indirektno smanjuju dohodak kućanstava, a porezi zadnjih desetljeća rastu u većini razvijenih država.

⦁ RELATIVNE CIJENE „SKUPIH“ POTROŠAČKIH DOBARA

Popularno je kritizirati „konzumerizam“, ali činjenica je da on funkcionira jer ga ljudi žele. Upravo oni koji imaju najbolje životne uvjete postaju kritičari „konzumerizma“ dok oni koji se tek uspinju do maksimalne razine zadovoljenja trenutno zadovoljivih potreba shvaćaju da konzumerizam nije nekakva marketinška zavjera kojom se ljude želi natjerati da kupuju stvari koje ne žele. Dapače, cijela ideja konzumerizma je zadovoljenje ljudskih potreba. Činjenica stoji da, kada dođemo do određene razine zadovoljenja nekih potreba, počinjemo otkrivati neke sasvim nove potrebe. Ustvari, tek kada približno ostvarimo neke primarne potrebe (hrana, stanovanje i slično) obratimo pozornost na druge potrebe koji nisu od životne važnosti.

Industrijska proizvodnost pojeftinjuje dobra, a svrha dobara je da zadovoljavaju ljudske potrebe. To znači, što se industrijski proces proizvodnje nekog proizvoda više optimalizira i pojeftini, to se cijena samog dobra snižava i ono postaje dostupnije većem broju ljudi.

Ono što se događa zadnjih nekoliko desetljeća je da pojeftinjuje relativna cijena hrane tj. cijena po jedinici kalorije, da pojeftinjuju televizori, automobili, računala itd. Ta dobra postaju dostupna većem broju ljudi i danas daleko veći udio kućanstava posjeduje televizor, telefon, radio i automobil nego prije 10,20, 30 i više godina. Raste i unos kalorija po stanovniku u cijelom svijetu, što je dovelo do toga da prvi put u povijesti problem pretilosti predstavlja veći problem od problema gladi.

To što danas ljudi unose više kalorija nego ikada u povijesti te što su nekada skupa potrošačka dobra kao televizor, telefon, radio i automobil postali prisutni i u najsiromašnijim kućanstvima se ne uklapa baš u priču o stagnaciji realnih dohodaka kućanstava.

Slika 1. Postotak kućanstava u SAD-u koja posjeduju televizor 1950-2000

Izvor: Journal of Sonic Studies

Slika 2. Unos kalorija po stanovniku 1961-2011

Izvor: OECD

⦁ DOHODOVNO NEMJERLJIVE KORISTI NOVIH TEHNOLOGIJA

Da ste nekome prije 20 godina rekli da će ubrzo postojati uređaj koji će objedinjavati televiziju, radio, fotoaparat, poštu, novine i još na to dodati nekoliko sasvim novih uređaja koji će olakšavati komunikaciju, vjerojatno bi vas strpali u ludnicu. Ali današnji mobiteli su upravo to, objedinjenje nekoliko skupih potrošačkih dobara za koje bi ljudi prije nekoliko desetljeća trebali raditi na stotine sati da bi ih priuštili. I ne samo to, nego mobilni uređaji još i proširuju mogućnosti tih brojnih uređaja, a sve za djelić relativne cijene koju bi morali platiti prije nekoliko desetljeća za svu tu silu uređaja.

Danas to shvaćamo zdravo za gotovo, ali sama ideja da možemo trenutno komunicirati s milijardama ljudi iz svih krajeva svijeta je nešto na čemu bi svakom od nas pozavidio svaki milijunaš. Globalna komunikacija i globalna mobilnost, što je nekada bila privilegija male bogate elite, danas je nešto što se podrazumijeva kao mogućnost gotovo svakog građanina razvijenog svijeta.

Ali sve te nefinancijske koristi ne ulaze u financijske statističke izvještaje o dohotku kućanstava, iako danas i najsiromašnija kućanstva imaju veće mogućnosti za komunikaciju i mobilnost od velike većine bogatijih kućanstava prije nekoliko desetljeća.

Zahvalnost za to dugujemo novim tehnologijama, ali valja naglasiti da je taj tehnološki razvoj bio relativno velik socijalni ujednačivač u smislu da je širokim masama omogućio pristup praktički neograničenom fondu znanja i informacija, praktički izjednačio komunikacijske mogućnosti bogatih i siromašnih i doveo do širokog pristupa globalnoj mobilnosti što je prije bila privilegija isključivo bogatih.

⦁ STARENJE STANOVNIŠTVA

Stanovništvo razvijenih zemalja sve više i više stari, a to znači da je relativni udio radno aktivnih u ukupnoj populaciji sve manji. Kako umirovljenici imaju manje dohotke od radno aktivnog stanovništva, onda rast udjela umirovljenika u populaciji znači pad realnih dohodaka. Nadalje, prosječna veličina kućanstava je kontinuirano padala od vremena Drugog svjetskog rata. Svakome tko je matematički pismen bi trebalo biti jasno da kada se broj dijeli manjim brojem rezultat će biti veći, a u smislu mjerenja dohotka po kućanstvu to znači da se danas ukupni dohodak kućanstva dijeli na manje osoba tj. da svaka osoba ima veći dio tog dohotka. Umjesto da se dohodak kućanstva dijeli na 3,42 dijela kao u SAD-u 1947. godine, danas se dijeli na svega 2,53 dijela i veći dio dohotka otpada na jednu osobu. Kada se doda samo ovaj faktor u izračune realnih dohodaka kućanstava, on radikalno mijenja krajnji rezultat, a posebno kada bi se dodali svi bitni faktori.

Slika 3. Prosječni broj ljudi po kućanstvu u SAD-u

Izvor: US Census Bureau

Svaki od ovih faktora zaslužuje posebnu analizu utjecaja na stvarnu razliku kvalitete života današnjih kućanstava u odnosu na kućanstva prije nekoliko desetljeća. Rezultati koje promoviraju socijalisti su dobiveni sasvim pogrešnom metodologijom i kao takvi jednostavno predstavljaju lošu ekonomsku analizu. Kompleksnost ekonomije je čini ranjivom na ovakve krive metodologije i interpretacije koje selektiraju samo neke faktore i oko njih grade sliku o jednom kompleksnom fenomenu. Koristeći lošu metodologiju ekonomskih istraživanja se može prikazati praktički sve što se želi ili, bolje rečeno, može se uspostaviti metodološki krivi dokaz koji služi obrani nekog narativa, u ovom slučaju socijalističkog. Sve takve manipulacije treba prozvati kao lošu znanost jer jednom opće prihvaćene predodžbe je jako teško iskorijeniti ma koliko pogrešne bile.