Turizam je na sreću - ili žalost - stup gospodarstva Republike Hrvatske budući da na njega otpada čak 15 posto BDP-a. U takvoj situaciji čovjek bi pomislio da će Vlada učiniti sve da olakša poduzetništvo, rad i zapošljavanje baš u toj gospodarskoj grani jer ako sezona propadne, to bi se odrazilo na kompletno gospodarstvo i državni proračun.

Vlada bi mogla upropastiti cijelu sezonu

Pa ipak, Vlada čini upravo suprotno - tlači ga nepotrebnim i prekomjernim nametima i regulacijama. Možda najbolji primjer rezultata takve državne politike prema turizmu je današnji vapaj Hrvatske udruge poslodavaca u kojem mole Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da povisi kvote za uvoz ranika jer hotelijerima i ugostiteljima nedostaje radne snage. Sve se to događa dok je turistička sezona već u punom zamahu.

"Uoči početka glavne turističke sezone situacija s radnom snage je kritična te je ugroženo otvaranje pojedinih turističkih kapaciteta, kao i restorana i kafića. Lokalnih zaposlenika nema, a kvote za uvoz stranih radnika su se potrošile i potrebna je hitna reakcija Ministarstva rada i mirovinskog sustava i Vlade RH", upozoravaju poslodavci.

MUP trenutno rješava preko 3.500 zahtjeva za uvozom radnika (to rješavanje zahtjeva inače traje i po nekoliko tjedana), a dozvoljena kvota za taj sektor je već popunjena.

Iz HUP-a kažu da tjednima apeliraju da se pomogne turističkom sektoru u rješavanju ovog problema, ali da su se resorni ministar i vlada potpuno oglušili. "To je izazvalo šok u cijelom sektoru jer je riječ o tehničkim izmjenama koje ne iziskuju nikakva dodatna proračunska ulaganja, nego samo dobru volju administracije da razumije potrebe gospodarstva", stoji u priopćenju.

112.000 nezaposlenih, skoro nitko ne želi raditi

"Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava prati stanje na tržištu rada, posebno u djelatnosti turizma, te je u kontaktu sa svim zainteresiranim dionicima. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje trenutačno je na evidenciji nezaposlenih preko 2.000 osoba koje su raspoložive za rad u turizmu. Dakle, cilj Ministarstva rada i mirovinskoga sustava je prvenstveno angažirati svu dostupnu domaću radnu snagu", rekli su u Ministarstvu rada za Index.

Međutim, od 112.000 ljudi koji se trenutno vode na HZZ-u kao nezaposleni, samo 1.600 je uopće izrazilo želju da bi radili sezonski posao na moru, piše Poslovni. Pitanje je koliko je među njima kvalificiranih za točno određeni posao koji poslodavci traže i koliko ih je voljno raditi baš taj posao. Očito takvih nema jer inače poslodavci ne bi kukali i tražili povećanje kvota.

Ukinite kvote!

Kvote za uvoz radnika su tipični primjer nepotrebne regulacije koja nikoga ne štiti, a ozbiljno nanosi štetu i gospodarstvu i državi. Smisao određivanja kvota, kao ograničenja na uvoz radnika, u početku je bio "zaštita domaćih radnika". Od koga? Od konkurencije.

1. Domaći radnici su u prednosti i bez državne pomoći

Ali to objašnjenje nema smisla. Jer domaći radnici su već prirodno "zaštićeni", odnosno po defaultu imaju niz prednosti u odnosu na uvoznu konkurenciju; od poznavanja jezika, preko iskustva, pa do poznanstava. Vjerujem da je svima jasno koliko je mreža poznanstava bitna i u privatnom sektoru jer je puno lakše zaposliti se po nečijoj preporuci. Ako živite u ovoj zemlji, velike su šanse da ćete naći bolji posao mrežom poznanstava i zahvaljujući prethodnom radnom iskustvu od nekoga tko u ovoj zemlji ne pozna nikoga i tko nema nikakvo prethodno iskustvo rada u Hrvatskoj.

Dakle, domaći radnici već jesu prirodno u prednosti pred stranim radnicima pa nema nikakve potrebe da ih država dodatno "štiti" zakonom. Ako vas unatoč svemu ugrožava uvozna konkurencija, to znači da možda trebate još malo poraditi na sebi, svojim znanjima i vještinama.

2. Kvote su planska ekonomija, a planska ekonomija ne funkcionira

Drugi razlog za ukidanje kvota za uvoz radnika je taj što su one tipičan primjer planske ekonomije. One funkcioniraju po principu političkog planiranja. Političari određuju kvotu godinu dana unaprijed, prema nekom vlastitom planu kako će sljedeće godine tržište izgledati. U pravilu, oni planiraju prema trenutnom stanju, odnosno prema stanju tržišta kakvo je ono u trenutku njihovog odlučivanja.

Ali to je uvijek onda odlučivanje u PROŠLOSTI jer se tržište konstantno mijenja, što se odlično vidi i iz ovog primjera kad su centralni planeri pogriješili jer su odredili očito prenisku kvotu za turizam i ugostiteljstvo, a moglo bi se ubrzo pokazati da su pogriješili i kod kvote za građevinu gdje je preostalo svega još 700-tinjak slobodnih mjesta, a godina još nije ni došla do svoje sredine.

Centralno planiranje u ekonomiji je vrlo nezahvalno i u pravilu pogrešno. Zato ga treba izbjegavati kad god je to moguće. Planiraju poduzetnici - njima je to zapravo opis posla - ali oni planiraju za sebe i svoju tvrtku te ulažu vlastiti novac u svoje planove. Političari ne mogu biti dobri planeri, inače ne bi bili političari nego bi se bavili privatnim poduzetništvom i zarađivali puno više.

3. Kvote su politika nacionalizma, a nacionalizam u ekonomiji samo čini štetu

Treći razlog je što su kvote nemoralne i polaze od pretpostavke da je domaći čovjek - onaj koji je rođen u Hrvatskoj ili koji otprije ovdje živi - vrjedniji i bolji za gospodarstvo od "stranca", onoga tko bi rado došao izvana živjeti i raditi u Hrvatsku. To je nacionalistička politika, a nijedna nacionalistička politika - pogotovo u ekonomiji - ne daje dobre rezultate. Štoviše, sva dosadašnja saznanja o ekonomiji i radnim migracijama ukazuju na to da gospodarstvo jača uslijed radne imigracije, odnosno da od većeg priljeva radnika izvana cijelo gospodarstvo - od poduzetnika do samih domaćih radnika - profitira jer dobivaju veći ekonomski "boost".

Taj "strani" radnik, onog trenutka kad dođe u Hrvatsku, više nije stranac! On postaje domaći čovjek, hrvatski radnik, jer plaća doprinose i poreze hrvatskoj državi, HZZO-u i HZMO-u. On troši novac za život u Hrvatskoj i tako pojačava domaće gospodarstvo. Strani radnici su, barem u početku, osobito korisni i produktivni, budući da se moraju u novoj zemlji ponovno dokazivati od nule, a ljudi uglavnom dolaze da bi s vremenom mogli napredovati. Toga su svjesni i zato će bez pogovora izvršavati i najteže zadatke, one koje mnogi domaći radnici možda ne bi htjeli. Strani radnici ne uzimaju radna mjesta domaćima nego zahvaljujući svojoj produktivnosti stvaraju još u prosjeku 1,5 novih radnih mjesta za druge.

4. Ugledajmo se na uspješnije

Četvrti razlog je što se trebamo ugledati u uspješnije zemlje. Slovenija i Estonija davno su ukinule svoje kvote na uvoz radnika jer su shvatile koliko su one besmislene i štetne. Zato te dvije zemlje već desetljećima grabe u prosperitet brže od Hrvatske. Ako im se želimo pridružiti u napretku, ne bi bilo loše da neke ekonomske politike prekopiramo od njih.

U Estoniji, kada poslodavac želi zaposliti nekog stranog radnika, dovoljno je da njih dvojica zajedno jednom posjete lokalnu policijsku postaju, prilože radnikovu osobnu iskaznicu ili putovnicu da ga policija unese u sustav i nakon toga ga prijavi kao i bilo kojeg drugog radnika. I to je sve!

Zašto tako ne može biti i u Hrvatskoj?