Piše: Branimir Perković
2.4.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Piše: Branimir Perković
2.4.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Balkan je čudna regija. Narodi Balkana se vole, ali se mrze; prijatelji su, ali i neprijatelji; surađuju, ali ratuju; trguju, ali se ne podnose; slave skupa, ali govore jedni protiv drugih; vole se susretati, ali ne vole živjeti zajedno. Društvena šizofrenija vlada na prostorima Balkana, a ljudi umjesto da normaliziraju situaciju, stalno se vraćaju u prošlost dok traje sadašnjost, što samo održava društvenu konfuziju glede povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Takva situacija može opstajati samo u laži te s vremena na vrijeme te laži treba ponavljati da bi se takvo stanje održalo.
Jedna od tih laži je i jugounitarizam, ideja da su narodni zapadnog Balkana kulturološki, povijesno i jezično jedan te isti narod, a sadašnje države samo plemenske zajednice tog naroda. Ta ideja ne samo da je kriva, nego je i očita, svjesna laž nametnuta političkim odlukama iz prošlosti, a održavana od strane onih koji u toj laži vide jedini način da se vrate u doba kada su političke garniture lažima, zastrašivanjem i progonima držale sve narode bivših Jugoslavija u stanju kolektivnog straha.
Oni koji kažu da se Hrvati i Srbi nisu nikada sukobljavali prije 2. svjetskog rata, nego da su kroz čitavu povijesti bili saveznici, prijatelji, "komšije" ili što već, ili svjesno lažu ili o povijesti znaju manje od prosječnog srednjoškolca. Jer već na prvi pogled u povijesne knjige je jasno da su se Hrvati i Srbi od najranijih dana doseljavanja na današnje prostore našli na različitim stranama.
Od najranijih dana, geopolitički su se dva naroda našli na različitim stranama, što je uvjetovalo i vjersku orijentaciju. Hrvatski kneževi i kraljevi su u Srednjem vijeku bili pod snažnim utjecajem Franačkog carstva i Rima dok su se srpski vladari orijentirali na Bizant te shodno tome su Hrvati prešli na rimokatoličanstvo, a Srbi na pravoslavlje. Razlika se tijekom vremena uspostavila i u pismu. Iako su i latinica, i glagoljica i ćirilica dosta vremena postojale jedna uz drugu, utjecaj Zapada je na hrvatskim područjima na kraju kao dominantno pismo izdignuo latinicu, a utjecaj pravoslavlja (Bizant, a kasnije Rusija) je na srpskim područjima kao dominantno pismo izdignuo ćirilicu. Jesu li se hrvatski i srpski vladari sukobljavali u Srednjem vijeku? Definitivno, ako ne direktno oko graničnih područja (Bosna), onda bar kao saveznici i vazali Franaka i Bizanta. Naravno, geopolitika je uvijek komplicirana stvar pa ta podjela zasigurno nije bila zadana u kamenu, a posebno hrvatski vladari su trebali surađivati i s Bizantom zbog dalmatinskih gradova, ali jasna geopolitička podjela između zapadno orijentiranih Hrvata i istočno orijentiranih Srba je u samim početcima bila jasno zadana.
Ta podjela se nastavila kroz cijelu povijest jer su hrvatska područja bila uvijek u određenoj državnoj tvorevini, s određenom autonomijom, s državama Zapada (ili pod vlašću stranih država bez autonomije u slučaju Dalmacije), a srpske zemlje pod vlašću Osmanlijskog carstva. Tvrditi da su hrvatski prostori, koji su kao dio zapadnog kulturnog kruga prošli kroz sve faze kulturološkog razvoja kao i ostatak zapadne Europe, kao što su renesansa i barok, povijesno kulturološki identični kao i prostori današnje Srbije koji su 500 godina proveli pod vlasti Osmanlija, je jedna obična laž.
Apologeti jugounitarizma tako stvaraju dojam da do 2. svjetskog rata između Hrvata i Srba nikada nije bilo sukoba i nesuglasica, bar ne direktnih. Prema njima su valjda Radić i drugi članovi Hrvatske seljačke stranke upucani od strane Kineza usred Pekinga, a ne od strane Puniše Račića, člana Narodne radikalne stranke, usred Beograda u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije. Prema njima je valjda Načertanije (srp. Nacrt), dokument i program nacionalne politike srpske kneževine, knjižica (nešto preko 5.000 riječi) tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i poslije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Srbije Ilije Garašanina, prvi politički program Velike Srbije, izdan poslije 1945, a ne 1844. godine.
Svi povijesni sukobi naravno nisu razlog da između Hrvatske i Srbije i danas postoje netrpeljivosti koje ograničavaju razvoj i jedne i druge zemlje, ali tvrditi da su Hrvati i Srbi jedan te isti narod je politički relikt prošlosti, umjetno guran u obama Jugoslavijama, gdje ih unatoč političkim pritiscima većina pripadnika tih naroda nije prihvaćala ni tada.
Glavni argument jugounitarista ipak nije povijest, nego jezik. U drugoj Jugoslaviji su komunisti brzo shvatili da je glavna odrednica (ne i jedina) posebnosti nekog naroda njegov jezik, stoga je u svrhu stvaranja umjetnog jugoslavenskog naroda bilo potrebno stvoriti jedinstveni jezik za sve. Političkom odlukom je stvoren hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, kao službeni jezik Jugoslavije, a propitkivanje umjetnog sjedinjavanja ta dva jezika se smatralo hereza manja jedino od propitkivanja same Partije i Tita. To je bio i jedan od razloga zbog kojih su hrvatski intelektualci i studenti pokrenuli Hrvatsko proljeće 1970. Jasno je da hrvatski i srpski povijesno nisu isti jezik, već su umjetno stapani skupa političkom voljom Komunističke partije.
Hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski nisu jedan jezik. Više.
Iz daleke jezične povijesti možemo otkriti da većina europskih jezika pripada indoeuropskima. Unutar skupine slavenskih jezika, jezike dijelimo na istočne, zapadne i južne. Južnoslavenskim jezicima pripadaju još dvije podskupine – istočni (bugarski, makedonski) i zapadni (bošnjački, crnogorski, hrvatski, srpski i slovenski). Što nam ta podjela može otkriti? To, da su ti jezici tijekom povijesti imali vrlo slična obilježja. Tragove toga nalazimo i danas, u slavenskim (i europskim) jezicima, kada pokušamo rekonstruirati jezik predaka.
Međutim, ne smijemo zaboraviti da vrijeme ide dalje (pa čak i poslije raspada Jugoslavije), a uz vrijeme, mijenja se i geografija (ili zemljopis). Danas je jasno koja je država gdje smještena (osim čiji je Piranski zaljev), iako u bližoj povijesti nismo uvijek mogli biti tako sigurni. No, znamo da na hrvatskom prostoru imamo tri narječja: kajkavsko, štokavsko i čakavsko, koji unutar sebe imaju velik broj dijalekata i poddijalekata, koji se pak granaju skroz do mjesnih govora („ovako se kaže u mom selu, a onako govore oni!“) i govora pojedinih obitelji.
Osim na gramatiku – koja se jezično najčešće vidi po kombinaciji padeža, glagolskih vremena, a onda i po cjelokupnoj sintaksi, neki jezik moramo promatrati i uzimajući u obzir njegov rječnik - vokabular, kao i govornu varijantu: konačnu upotrebu i izgovor. I sada stvar postaje zanimljivija!
Osim što hrvatski jezik ima tri narječja, koja su utjecala na njegov vokabular, zbog povijesnih kontakata s Italijom i Njemačkom, u hrvatskom su brojni germanizmi i talijanizmi. U novije doba sve je veći prodor anglizama i koliko se god mi trudili zatvoriti oči pred time – mlađe generacije te anglizme prisvajaju i koriste u svojem jeziku.
Bošnjački jezik imao je puno veći prodor turcizama, kao i srpski (* ne kažem da ih u hrvatskome nema, samo kažem da je manji broj), kao što je srpski u bližem kontaktu bio s ruskim. Sve su te okolnosti ostavile traga na jeziku.
Jezici nisu toliko različiti da bi svatko tko jednom dođe u doticaj sa srpskim trebao na svoju jezičnu putovnicu staviti „srpski jezik C2 stupanj“. Zna se. Mi znamo. Ali isti jezik nije, ne više, ne mlađem naraštaju govornika.
Zašto je od naših narječja odabrano baš štokavsko kao polazno narječje u tvorbi hrvatskoga standardnoga jezika? Stručnjaci nisu u potpunosti sigurni u odgovor na to pitanje, ali ne isključuje se ni utjecaj politike. Ta politika ima utjecaj na naš jezik i danas. Gotovo svaka vlast u zadnjih 25 godina, ako ima dovoljno vremena, propiše novi pravopis/gramatiku. Je li to zato što se jezik toliko brzo mijenja? Ne. Jezik se mijenja, da, ali promjene se ne upisuju u te priručnike. Novi se priručnici izdaju jer se društveno propisuje kako Hrvati moraju pisati i govoriti hrvatski jezik, žele li biti pravi Hrvati.
Je li to loše ili nedopustivo? Politika dala, politika uzela. Jezik je živi organizam koji se stalno mijenja, potaknut ne samo političkim, nego i tehnološkim, kulturološki i drugim promjenama, i to je sasvim legitimno. Svaki narod ima pravo težiti svom jeziku, bilo njegovu stvaranju ili ponovnom odvajanju od umjetno stvorenog „zajedničkog“ jezika.
Po jeziku svaki narod postoji, njime je ispisana njegova povijest, on je nastao od toga naroda i svaki narod ima pravo na vlastiti jezik. Štoviše, ne vidim ništa loše ni u tome da politički novije narodnosti, nastale relativno nedavno u povijesti, stvaraju vlastiti jezik. To je pravo svakog naroda, da se identificira kako želi, da se pozicionira samostalnom odlukom u političkom, jezičnom i kulturološkom smislu. Prema međunarodnom pravu svaki narod ima pravo na samoodređenje, a jezik svakako potpada pod jedan od glavnih odrednica samostalnosti jednog naroda. I to nije nikakav konzervativni stav, to je stav klasičnih liberala koji su većinom i bili vođe narodnih preporoda kroz povijest dok su socijalisti i konzervativci uvijek bili čuvari nadnacionalnih (anacionalnih?) državnih tvorevina.
Hrvati i Srbi nisu isti narod, Hrvati i Srbi nemaju sličnu povijest, Hrvati i Srbi nisu povijesni prijatelji, Hrvati i Srbi povijesno nemaju isto kulturno nasljeđe, Hrvati i Srbi ne govore istim jezikom. Ako ikada u povijesti jesu bili nešto od toga, to je bilo nasilno nametnuto, neprihvaćeno od većine, i samim time izvor nestabilnosti i budućih sukoba. Jesu li jugounitaristi stvarno toliko glupi da u ime jedne laži stvaraju sjeme budućih nesuglasica, kada bi Hrvati i Srbi trebali uz uzajamno poštovanje, prihvaćanje različitosti, suradnju, priznavanje međusobne vrijednosti, trgovinu i gospodarsku suradnju za obostrani napredak, trebali u 21. stoljeću raditi skupa na obostranu korist?