Centralizirana država čini velike nepravde, ne samo među ljudima, već i među županijama. Pa tako kažnjava one produktivnije i nagrađuje one bez produktivnosti.

Međimurska županija je nedavno osvojila prestižno priznanje Financial Timesa i njegove publikacije fDI Magazine kao izrazito uspješna u stvaranju povoljnog poduzetničkog okruženja, efikasnosti javne uprave, poticanja i ulaganja u infrastrukturu korištenjem EU fondova. Ako pogledamo podatke HGK, onda nam je jasno da je to priznanje potpuno zasluženo. Međimurska županija ima drugi najveći indeks poduzetništva u Hrvatskoj (2,5 poduzetnika na 100 stanovnika) i najveći među županijama (jer Grad Zagreb, koji je jedini bolje plasirani, tehnički nije županija). Za usporedbu, moja Požeško-slavonska županija ima manje od jednog poduzetnika na 100 stanovnika i četverostruko manje zaposlenih u privatnom sektoru od Međimurske županije.

Pa opet, ta ista Međimurska županija, koja je jedna od predvodnica hrvatskog ekonomskog napretka i razvoja, ostvaruje najnižu prosječnu neto plaću u Hrvatskoj. Da, dobro ste pročitali! Stvarno zvuči nevjerojatno, ali tako je. Kako je do toga uopće moglo doći?

Objašnjenje je vrlo jednostavno, a ponudili su ga na nedavnom ekonomskom panelu u Čakovcu ekonomski analitičari Vedrana Pribičević i Andrej Grubišić. Slabije razvijeni krajevi Hrvatske imaju puno glomazniji javni sektor, više lokalnih i županijskih agencija i veći broj zaposlenih u ukupnom javnom sektoru. Hrvatski javni sektor isplaćuje nenormalno visoke plaće s obzirom na hrvatski BDP, u prosjeku 20 posto veće od privatnog sektora. I tako ispada da županije s većim udjelom poduzetništva i privatnog sektora, s dinamičnijim tržištem, prolaze lošije. Njihovo stanovništvo prima u prosjeku manju plaću od zaostalih dijelova RH.

Problem je samo u tome što javni sektor ne stvara novu vrijednost, on ne povećava produktivnost gospodarstva, on je često upravo suprotno - uteg gospodarstva. Javni sektor nije stvaratelj nego potrošač. Tako da realno to izgleda ovako: vi radite, stvarate, trudite se. Stvorite novu vrijednost, od toga platite poreze koji idu središnjoj državi. Mislite da će taj novac biti potrošen za vaše škole, bolnice i ceste, ali on u pravilu završava u nekom drugom dijelu zemlje, tamo gdje se jako malo ljudi uopće trudi, i troši se na uhljebljivanje stranački podobnih rođaka na izmišljena radna mjesta koja ne služe apsolutno ničemu i nikome osim samoj uhljebljenoj osobi.

To vam je to, bez ikakvog pretjerivanja. Međimurci i stanovnici ostalih produktivnih dijelova Hrvatske, rade za glasače HDZ-a u drugim, slabije produktivnim dijelovima Hrvatske. Međimurci se s pravom žale, a ja mislim čak i da se ne žale dovoljno jer trebali bi biti i glasniji. Riječ je o prvoklasnoj nepravdi, da ne kažem sustavnoj pljački.

I onda dođe premijer Andrej Plenković da im se pohvali kako je "Vlada kroz projekte tijekom zadnje dvije godine dala 450 milijuna kuna za Međimurje". To vam je savršeni prikaz kako naši političari gledaju na javni novac - kao svoj plijen. On je uzeo više, vratio znatno manje, ostatak potrošio među svojima, i još se ima obraza pohvaliti kako vam je nešto "dao". U isto vrijeme, Vlada je protratila 4,5 milijardi kuna za "sanaciju" brodogradilišta i znamo kako je to prošlo.

Postoji jedno vrlo jednostavno rješenje ovog problema, nešto što bi automatski povećalo plaće u Međimurju, a to je rješenje baš iz kuhinje dobrog starog, klasičnog liberalizma. Zove se decentralizacija moći.

Zamislite da svaka županija ima pravo donijeti odluku o visini PDV-a za svoje područje i onda sama raspolagati novcem prikupljenim od PDV-a na svome području. Županije poput Međimurske, uvjeren sam, odmah bi smanjile PDV. Recimo, neka bude 15 posto. To ne bi dovelo automatski do povećanja radničkih plaća, ali bi proizvelo jedan još bolji efekt, a to je povećanje kupovne moći. Jer plaća sama po sebi nije relevantan pokazatelj životnog standarda, to ovisi i o cijenama dobara i usluga. Smanjenjem PDV-a sigurno bi se smanjile mnoge cijene dobara i usluga, što bi ostavilo mnogo prostora građanima za veću osobnu potrošnju, odnosno mogli bi kupiti više dobara i usluga za istu količinu novca. Povećana potrošnja bi rezultirala većom proizvodnjom i novim ulaganjem, širenjem biznisa, većim zapošljavanjem i, da, u konačnici povećanjem plaća.

Tako bi bilo u Međimurju, Istri, gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, Varaždinu i možda još ponekom mjestu u Hrvatskoj. Ali većina ostalih bi kukala jer bi se našli u bankrotu. Sve one županije koje sada žive od javnog sektora i na račun drugih, ostale bi bez svoga financijera - majke centralne države. Pa neka slobodno otvaraju županijske i gradske agencije, neka zapošljavaju stotine uhljeba ako mogu, odnosno ako uspiju zaraditi za to od PDV-a na svome području. Naravno, većina ne može i zato će bankrotirati. Ali to će biti najbolji dan za cijelu Hrvatsku jer će biti moguć novi "restart".

Prvih godinu dana će biti bolno jer u jednoj Ličko-senjskoj županiji, na primjer, gdje je od 14.000 zaposlenih oko 9.500 u javnom sektoru, također su i mnogi iz privatnog sektora direktno vezani za županiju i gradove i općine. Svi oni će propasti, ali to je dobro. Otvorit će se jedan novi prostor i mogućnost pravednog prosperiteta.

Nisu ljudi u Lici i Slavoniji ništa manje poduzetni i vrijedni od stanovnika Međimurja, Varaždina ili Istre. Ne. Oni samo koriste ono što im centralna država omogućuje. Velika većina ljudi će, ako ih pitate bi li radili na nekom izmišljenom radnom mjestu koje će financirati radnici iz totalno drugog dijela zemlje - to prihvatiti odmah. To je u ljudskoj prirodi! Ali ako nema te mogućnosti, ako ne mogu nikako drugačije, ljudi će itekako postati poduzetni, inovativni i korisni. Zato je upravo decentralizacija, koliko god možda nekome iz Slavonije to sada brutalno zvučalo, nešto što bi spasilo Slavoniju.

Što bi se još dogodilo? IDS bi postao izrazito protržišna stranka. Kad bi morali istarski novac trošiti na Uljanik, onda bi prestali zagovarati "spašavanje" Uljanika, u to budite 100 posto sigurni. Počeli bi pjevati totalno drugu pjesmu. Jer nisu ni oni glupi, ali kad se radi o tuđem novcu, naravno da će navijati da bude isplaćen za njihove gubitaše. Bolje i to nego za gubitaše u nekom drugom dijelu države.

I to nije sve! Kad bi županije imale ovlasti provoditi vlastitu fiskalnu i poreznu politiku te raspolagati isključivo novcem prikupljenim od PDV-a na svome području, postale bi vrlo natjecateljski raspoložene. Jer ljudi bi počeli razmišljati: "Vidi, tamo mi nude bolje mogućnosti za otvaranje tvrtke i niži porez. Idem tamo." Županije bi se borile za svakog stanovnika, svakog radnika i svakog poduzetnika jer bi doslovno o tome ovisile njihove plaće, što sada nije slučaj.

Među liberalima je jako popularna ideja o ukidanju županija, ali ja smatram da to ne bi riješilo nijedan hrvatski problem. Samo biste sve te uhljebe preselili iz jednog grada u drugi, a centar moći bi ostao u središnjici. I opet bismo imali preraspodjelu tuđeg novca po političkoj volji, što znači isti sistem kakav i sada imamo. Znamo da nije pravedan, vidimo da nije pravedan. Pitanje je samo, želimo li pravedan sistem ili ne.