Most je pokrenuo stegovni postupak protiv svoga člana Zvonimira Peranića, profesora na Veleučilištu u Rijeci koji je ujedno i vijećnik u Gradskom vijeću Rijeke. Jedan od razloga stegovnog postupka koji je još u tijeku njegova je objava na Facebooku nakon prošlih europskih izbora, kada je podijelio moj članak o Mostovom debaklu. Uz poveznicu Peranić je citirao i dio iz članka koji kaže:

"Zbilja, Most je pred ove izbore imao uvjerljivo najogavniju, najprimitivniju, najgluplju i najiritantniju kampanju u povijesti hrvatske demokracije. (...) To vam je kao da odete u najbližu seosku birtiju i tamo izaberete nasumično 12 ljudi, njih stavite na listu za EU parlament i kažete im: pričajte što vam smeta i što ćete promijeniti. Mislim da bi čak i u tom slučaju postojala realna vjerojatnost da ta lista bude inteligentnija i suvislija od ove Mostove."

Iako Peranić nije dodao nikakav svoj komentar pa se ne može čak ni tvrditi da je podijelio članak zato što se s njime slaže, očito je nekome u stranci jako zasmetao. Prijavu protiv njega podnijela je Petra Mandić, Mostova kandidatkinja za gradonačelnicu Rijeke na prošlim lokalnim izborima i sadašnja gradska vijećnica. U nadopuni prijave (možete vidjeti ovdje) optužuje ga da je prekršio Etički kodeks stranke jer "javno vrijeđa i ruši ugled Mosta i/ili članove tijela Mosta te aktivno opstruira akcije i kampanje koje provodi Most". Peranić se u svome očitovanju (možete vidjeti ovdje) brani kako je samo podijelio članak i citirao njegov dio, a on nije dao nikakav svoj komentar.

"Iz Mosta su me u početku zvali da im se pridružim. Jasno je okupljen tim ljudi koji su vjeroavli da mogu učiniti promjene. Vjeroivali su u priče o podršci različitom mišljenju. No vremenom se pokazalo kako se radi o lažima, ne stručnim ljudima, o pojedincima kojima je bitan vlastiti uspjeh. Vidio sam da se uporno odbija konstituirati gradsku ili županijsku organizaciju. To je značilo da nema strukture, a prema tome ni mogućnosti odlučivanja svih članova. Posljedično to je značilo nametanje odluka za koje se nije znalo kakve će biti.

Zato sam članak i postao bez ikakvoga komentara. Iz Mosta su mi prišli upravo zbog moje kritičnosti i niza tekstova koje sam pisao. Izgleda da sami nisu bili spremni na isto."

Na moje pitanje zašto sam ne napusti stranku ako je razočaran, Peranić odgovara:

"Mnogi članovi su diljem RH upravo kod ovakvih poteškoća 'samo' napustili stranku. Želio sam dobiti barem jedan pisani trag, barem jedno očitovanje. Želim vidjeti što će odgovoriti na moje očitovanje i kako će se braniti. Mislim da to uvelike može pomoći mnogima u donošenju stava o Mostu. Osobno znam mnogo ljudi koji su se pridružili ovoj platformi u dobrim namjerama da bi se na kraju osjećali izigrano i prevareno. Mislim da to dugujem barem nekima od 850 ljudi koji su preferncijalno glasali za mene na prvim izborima u kojima je sudjelovao Most."

Njegova prijaviteljica Petra Mandić inače mi je već neko vrijeme prijateljica na Facebooku i baš ona mi se činila kao jedna od svjetlijih točaka u Mostu jer se, barem načelno, zalaže za slobodnije tržište i općenito liberalne ciljeve, barem onda kad ne mora po stranačkoj dužnosti dijeliti ili lajkati objave stranačkog antitržišnog i populističkog čelništva. Nekako sam bio uvjeren da će ona među prvima napustiti stranku zbog smjera kojim je Most lani jasno krenuo - u potpuni, neprikriveni i maksimalni populizam. Ali eto, očito sam se prevario. Upravo ona služi kao partijski cenzor i progonitelj nepoćudnih članova koji pokušavaju ukazati na probleme unutar stranke.

Upitao sam je za objašnjenje. Tvrdi da taj članak na Liberalu "uopće nije bitan", već je samo "dio kontinuiteta njegovih objava kojima sustavno ruši ugled stranke."

Ako nije bitan, zašto je onda uvršten među dokaze njegovog kršenja Kodeksa? Kaže da članak nije problem, da je sasvim legitimna kritika na koju ima pravo svatko tko nije član Mosta. Ali zar članovi Mosta nemaju pravo na kritiku?

"Imaju, naravno, ali sukladno Kodeksu koji je i sam izglasao ne do te granice da time javno ruši ugled Mosta. Sam je izglasao i pristao na te uvjete udruživanja u jednu organizaciju i povreda tih uvjeta je stegovno djelo. Zato i je poanta neprekinuti niz objava koje imaju za cilj narušavanje ugleda, a ne samo jedna objava i ako ih se ne gleda u kontekstu nepravilno je. S druge strane slobodni smo ljudi koji ulazimo i izlazimo iz pojedinih organizacija i pristajemo ili ne na njihove uvjete udruživanja ili ne."

Sasvim legitimno, svaka organizacija ima pravo odrediti uvjete udruživanja pa osoba koja prekrši te uvjete, leti van. To nitko ne dovodi u pitanje, ali mene je zanimalo zabranjuje li Etički kodeks Mosta svojim članovima da dijele članke koji govore kritički o Mostu. Dakle, Most ima pravo to zabraniti svojim članovima, ali to onda puno govori o samoj stranci.

Mandić tvrdi da ne zabranjuje i da ta objava, da je bila jedina, ne bi uopće bila razlog za prijavu, ali bilo ih je više i ona je samo "dio kontinuiteta". Super, ali i dalje ostaje pitanje: ako ta objava nije relevantna i ako članovima stranke nije zabranjeno dijeliti članke koji pišu kritički o Mostu, zašto je onda baš ta objava uvrštena među dokaze o kršenju etičkog kodeksa? Drugim riječima, službeno to smijete raditi, ali ako napravite više puta, nadrapat ćete.

Ovakva unutarstranačka politika nije ništa novo u hrvatskoj demokraciji. Još nisam naišao na stranku koja nema ljude koji kontroliraju što njeni članovi objavljuju i lajkaju na društvenim mrežama. Strašno iritantna i u svojoj srži totalitarna praksa. To rade čak i stranke koje se smatraju liberalnima. Nije teško primijetiti njihove čoporativne aktivnosti na Facebooku u smislu lajkanja i dijeljenja članaka koje je netko s vrha odredio da treba dijeliti.

Za mene bi bio prilično unosan biznis, recimo, kad bih svakog dana objavio neki hvalospjev o drugoj stranci. Oni takve stvari naprosto obožavaju, vjerujem čak da bi svaka od njih rado i plaćala za takva sranja. Zapravo, prilično sam siguran da to već i rade. S druge strane, kad objavite nešto što im nije posve po volji, nijedan član stranke, čak i ako se slaže s objavljenim, neće ni lajkati. Ne smije.

U našoj je politici uvriježeno mišljenje da takvo stranačko djelovanje jača stranku i pokazuje njeno zajedništvo, ali s druge strane ono pokazuje i koliko hrvatske političke stranke nisu u stanju podnijeti ni najmanju kritiku, a najviše to mrze stranački čelnici jer su oni uvjereni da se ljudi učlanjuju u njihovu stranku ne zbog vlastitih uvjerenja i ideologije, već isključivo da bi bili dio stranačke mašinerije koja će njima pomoći u borbi za osvajanje moći. Za to im dobro dođu nižerangirani vojnici koji špijuniraju svoje kolege i drukaju ih središnjici kako bi prikupili bodove kod vođe.

To je jedan od osnovnih razloga zašto u Hrvatskoj nijedna politička stranka neće napraviti nikakvu značajnu promjenu. Također, jedan od osnovnih razloga zašto se ne želim politički angažirati niti u jednoj stranci. Hrvatska demokracija je u korijenu ugušena već samim unutarstranačkim politikama.