Hrvatska je u arbitražnom postupku protiv Slovenije izgubila dvije krigle mora i još bismo Slovencima morali omogućiti da njihova strašna flota ratnih i trgovačkih brodova ima pristup otvorenom moru. Umjesto da budemo zadovoljni jer se zapravo nije dogodilo ništa dramatično, kod iracionalnih nas je, naravno, zavladala konsternacija.

U naciji zaluđenoj blut und boden ideologijom i kolektivizmom koji desetljećima na vrh gura krive ljude, ubija duh promjena i iseljava najpametnije pojedince, odmah su se počele povlačiti paralele s ratom, a čak je i notorni Ivo Sanader iskoristio trenutak i odlučno zavapio kako je ovo najdramatičniji trenutak još od devedesetpete. Njegov nastup savršen je simbol pokvarene hrvatske politike u kojoj kolektivne vrijednosti ili navodnu opasnost koja nam prijeti zlorabiš ne bi li spasio ili barem opravdao vlastitu guzicu.

Situacije poput ove idealne su za prevarante i lovce u mutnom, ali i klatež što onanira na diktatore pa niti titoisti nisu šutjeli već mantrično ponavljali kako se takvo što njemu ne bi moglo dogoditi. Makar to bila potpuna povijesna laž jer je Jugoslavija itekako gubila puno konkretnije teritorije na sličan način (danas barem možeš glasno protestirati protiv toga i ne završiti na Golom otoku).

I Tuđman je, nažalost, politički sazrijevao u komunističkoj nomenklaturi poslijeratnog Beograda pa isto tako nije mogao postaviti temelje nekog zdravijeg i pametnijeg seta vrijednosti. Sjećam se kako je u jednom trenutku zahtijevao da se u površinu Republike Hrvatske ravnopravno s kopnom računa i akvatorij, što je isto tako, potpuna besmislica.

Često naš čovjek i danas, 2017. godine, lamentira o zlatnim žitnim poljima, plavetnoj pučini, djevičanski čistim izvorima i stamenim planinama kao o najvećem nacionalnom bogatstvu, kao da prepričava priglupi pjesmuljak Lepe Brene ili Doris Dragović.

U vremenu kada se uz pomoć hidroponih sustava povrće uzgaja u središtima gradova, kada Izraelci morsku ribu uzgajaju usred pustinje Negev, a čak i u višemilijunskim metropolama poput New Yorka možeš piti vodu iz slavine, sve to ostala je prednost samo na razini vizualnog dojma. Valjda zato ovdje uspijeva još jedino turizam o kojem smo ekonomski ovisni kao neki pacifički atol.

Najveća prednost svake nacije, pa tako i naše, nisu tlo, zrak, vode i mora, to su ljudi. Dok god ne prestanemo vjerovati u vlast i državu kao svemoćnu majku bez koje ne možemo, a pritom okrećemo glavu od činjenice da je odavno pijana, besposlena kučka, dok god ne postavimo meritokratski sustav vrijednosti u kojem uspijevaju najmarljiviji i najpametniji, a ne krele i fufa sa stranačkom iskaznicom, dok god ne shvatimo da je naš najbolji resurs obrazovani i motivirani čovjek, gubit ćemo one najbolje.

Oni najpametniji odlazit će na Stanford, Oxford i Sorbonnu pa ostajati raditi u Silicijskoj dolini, londonskom Cityju ili Louvreu, oni najmarljiviji prat će čaše u Dublinu, gletati stanove u Berlinu i mijenjati auspuhe u Brisbaneu. Ovdje ćemo ostat samo mi, luzeri koji će između svih ostalih stvarnih katastrofa poput Agrokora ili Ine, gubiti i međunarodne arbitraže za dve krigle mora.