Prije par dana u Lici su pri razminiranju poginuli pirotehničarka (35) i pirotehničar (44).

Ta se vijest na hrvatskim portalima našla negdje u crnoj kronici, vjerojatno uz vijest kako je negdje poginuo nekakav manijak koji je vozio motor 200 km/h kroz naseljeno mjesto ili pokraj vijesti o tučnjavi ispred društvenog doma u Prnjavoru Čuntičkom.

Umjesto toga, naslovnice su krasile ratnohuškačke vijesti koje su idealizirale ukrajinskog proroka (nekog generala) koji je predvidio točan dan ruskog napada na Ukrajinu.

Ja sam vijest o stradalim pirotehničarima saznao na Facebooku (TV niti ne gledam već godinama), a doživio sam je malo drugačije od toga kako su je opisali u naslovima crne kronike. Smrt dvoje pirotehničara sam doživio kao herojski čin dvoje ljudi koji su dali svoje živote za ideju bolje Hrvatske. Za mene su ti ljudi jednako veliki branitelji Hrvatske, kao i svaki drugi branitelj iz Domovinskog rata.

Nekome će to možda zvučati kao preuveličavanje, a netko će reći da ti ljudi rade za velike novce (više zaradite pranjem suđa u Austriji), ali ja znam da nema tih novaca na ovom svijetu za koje bih ja išao gacati po minskim poljima.

Ljudi ginu i 30 godina nakon rata

U svemu tome, svatko tko koristi svoju glavu zapitat će se zašto naslovnice naših medija nisu bile posvećene tim velikim ljudima, nego još jednom ratu u kojem ljudi ginu i ginut će 30 godina nakon njega. Zapitat ćete se i zašto najednom mainstream mediji (uglavnom lijevo orijentirani) imaju potrebu pobuđivati nacionalni duh (koji u neratnom vremenu preziru iz dna duše) kod građana i pozivati ljude da idu okolo po svijetu i društvenim mrežama i urlaju "Slava Ukrajini" te u ratu moraju birati strane jer su u suprotnom putinoljupci.

Kada si postavite sva ta i još mnoga, sasvim logična, pitanja, shvatit ćete zašto vijest o poginulim pirotehničarima 30 godina nakon rata nije nešto što po trenutnoj agendi treba krasiti naslovnice medija. Takva bi vijesti na naslovnicama ljude mogla potaknuti na razmišljanje o budućnosti i posljedicama rata te maknuti fokus s biranja strane i odobravanja daljnjeg ratovanja.

Često i bez cenzure komentiram zbivanja u svijetu na svom facebook profilu, ali od početka rata u Ukrajini sam napisao svega nekoliko objava jer sam na rat jako osjetljiv, a zadnju objavu koja i je temelj ovom članku, napisao sam jer me pogibelj dvoje pirotehničara iskreno pogodila.

Naime, odrastao sam u Mošćenici, u Ulici kralja Tomislava, poznatoj ulici smrti iz koje je samo nakon rata 12 ljudi poginulo od mina, a što je najviše u Hrvatskoj. Rođen sam krajem rata i rata se kao takvog ne sjećam, ali nažalost jako se dobro sjećam da smo djetinjstvo proveli u strahu od mina, a da nam je silazak s obilježenog puta te igranje po šikarama i šumama bilo strogo zabranjeno. Živio sam svega 500-tinjak metara zračne linije od prvih minskih polja, a dobro se sjećam i eksplozija prilikom razminiravanja, ali i eksplozija u kojima su ljudi stradavali. Sjećam se i sadnje graha i branja kukuruze na polju kraj kojeg su bila parkirana oklopna vozila i vozila za razminiranje. Sjećam se dovoljno toga da mogu iz vlastitog iskustva zaključiti da rat ne traje 3,4 ili 7 godina. Rat traje i 30 godina kasnije.

Stoga se ponovno pitam, zašto Hrvati u ratu u Ukrajini biraju strane, a ne mir. Zašto Hrvati ne vide da su s jedne strane u Domovinskom ratu bili hrvatski i srpski ratni profiteri, a s druge strane hrvatski i srpski građani koji su ginuli pod istom agendom koju danas slušamo o Ukrajini?

Zašto se zapadna politika ne usredotoči na postizanje mira?

U ratu nikada nisu samo dvije strane, a rezultat rata nije nečija pobjeda (jer u ratu nema pobjednika) nego primirje. Pa zašto onda mislite da je urlikanje "Slava Ukrajini" ispravno, a urlikanje "Sjednite za stol i zaustavite pogibelj" proruska propaganda? Kako točno mislite da se ratom može pobijediti zemlju s tisućama nuklearnih glava? Očito je da se ne može pa se pitam zašto se pregovori, koji su u konačnici neminovni, odgađaju i to ne samo s ruske strane kao agresora, već i od strane Zapada.

Zašto Zapad u ovom ratu ne odabere stranu pomiritelja, nego bira stranu huškača i financijera daljenjeg ratovanja? Zašto američki predsjednik Biden šalje dodatno oružje i uvodi nove sankcije, a zna bolje i od mene i svih nas da se rat neće završiti oružjem?

Treba naglasiti da Ukrajina Zapadu nije službeni saveznik, a da je kulturološki i povijesno uvijek više naginjala Rusiji nego Zapadu. I ne samo kulturološki i povijesno, nego i politički. Zapad je po svim kriterijima morao u ovom ratu odabrati stranu miritelja, a ne financijera i poticatelja.

Pa zašto nije?

Zato što, kako sam ranije napisao za Domovinski rat, u ratu ne postoje samo dvije strane, a pogotovo te strane nisu tako crno-bijele kako nam se opisuju. Ovo nije rat ruskog i ukrajinskog naroda, ovo je rat ukrajinskih, ruskih i zapadnih ratnih profitera s jedne strane, a protiv ukrajinskog naroda, ali i ruskog i naroda zapadnih zemalja s druge strane.

Žrtve i profiteri

Bez ulaženja u detaljnije analize, spomenimo da se ovih dana na engleskim televizijama vrti vijest da su i British Petrol i Britih Gas/Centrica prijavili rekordne dobiti, a da su im vrijednosti dionica porasle za 45, odnosno 35 posto od početka rata u Ukrajini. Istovremeno plin i režije stanovnicima nikada nisu bili skuplji. Ista je stvar i sa Exxonom, a ni Lockheed Marting (proizvođač oružja) se ne može požaliti. Sve njih skupa, zajedno s velikim medijskim kućama, objedinjuju veliki fondovi poput BlackRocka i Vanguarda, koji upravljaju bilijunima (to vam je ono s 12 nula) dolara bogatih i slavnih koji vas redovno motiviraju na odabiranje strane, a ne mira.

Ne odgovara rat niti samo Amerikancima i Englezima, odgovara recimo i Hrvatskoj, a pogotovo Njemačkoj i Poljskoj. Jedan od najvećih ekonomskih problema EU je kroničan nedostatak radne snage koja je nužna za ekonomski rast, a bazen jeftine radne snage siromašnijih zemalja EU se lagano ispraznio. Naravno da Europskoj uniji odgovara ovakav brzi priljev 5 milijuna ukrajinskih žena i djece, a za kojima će nakon rata doći i nekoliko milijuna njihovih muževa/očeva. Ubrzat će se i ulazak Ukrajine u EU, a što će itekako potaknuti daljnje iseljavanje iz ratom pogođene zemlje. Zamislite samo koliko bi godina trebalo da se Ukrajina, zemlja s 44 milijuna ljudi, puna prirodnih bogatstava i kvalitetne radne snage, redovnim putem priključi Europskog uniji.

Zaključio bih ovaj članak s dvije glavne misli za koje bih volio da vas potaknu na razmišljanje, a nadam se, i kvalitetne zaključke. Rat nije crno-bijel, a osim Rusije i Ukrajine, u ovom ratu možete birati biti i na strani mira. Umjesto urlikanja "Slava Ukrajini" ili "Mother Russia", urličite "Slava miru".

Rat je prvenstveno biznis, a tek onda stvar nacionalizma, nekakvog domoljublja ili mržnje Rusa prema Ukrajincima. U ratu su dvoje hrvatskih pirotehničara i 100.000 Ukrajinaca, samo njihova bilančna stavka "Zalihe" koja spada pod "Kratkotrajnu imovinu", a u procesu, radi bilančne ravnoteže, samo mijenja oblik u stavku "Novac".

Mir i sloboda donose blagostanje, prosperitet i jednake mogućnosti svakom pojedincu u društvu, a rat samo određenim pojedincima, uvijek nauštrb svih ostalih. Ti pojedinci i grupe uvijek će vas poticati na polarizaciju i biranje strane, jer za njih i njihove interese miran i slobodan čovjek je najveća opasnost.

Navijajte za mir, ne za stranu u ratu. Sjetite se da će i u Ukrajini za 30 godina neki Borna odrasti na putu jer bi skretanje s njega moglo biti kobno.