Pitanje rata u Ukrajini je podijelilo javnost u cijelom slobodnom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Samo jedna skupina nije podijeljena, a to su novinari. Nikad nećete naći dva novinara, zaposlena u mainstream redakcijama, koji ne dijele potpuno isti stav o nekoj aktualnoj i bitnoj temi, pa tako ni o ovoj. Ali izvan novinarskih redakcija, javnost je strogo podijeljena.

I to nije ništa nenormalno. Svaka misleća osoba apsorbira informacije i na osnovu svojih prethodnih znanja, iskustava i svjetonazora donosi zaključke. Kada dođete do zaključka, vrlo je vjerojatno da ćete se naći na jednoj od dvije strane. U ovom slučaju, to znači da ćete biti za mir pod svaku cijenu ili pravedni mir u kojem agresor neće biti nagrađen.

Primijetit ćete da su obje strane za mir. Nitko normalan nije za rat. Upravo zato je potpuno pogrešno kad oni, koji su za mir pod svaku cijenu, etiketiraju drugu stranu kao ratnohuškačku. Izuzev novinara, nema pravih ratnohuškača.

Pravo je pitanje vjerujemo li da će Putin poštivati mirovni sporazum i hoće li stati na tim manjim dijelovima Ukrajine ili će nakon par godina nastaviti svoju vojnu ekspanziju. Pogledamo li malo nazad u povijest, onda nemamo previše razloga vjerovati Putinu. U tom slučaju, mir može biti samo kratkoročan. Što nakon toga? Što ako Rusija, nakon što joj se prizna teritorij koji je osvojila silom, to shvati kao poticaj za nova osvajanja, ne samo Ukrajine, već i drugih zemalja? I ne samo Rusija, to će onda biti poticaj za bilo koju drugu zemlju koja ima teritorijalne pretenzije prema slabijem susjedu. Što će onda spriječiti niz novih ratova?

Mir treba biti pravedan i temeljen na takvim principima koji će spriječiti izbijanje novih sukoba. U protivnom, mir je samo izlika agresoru za pripremu novog rata.

Stoga, argument "Ti nisi za obustavu vatre odmah, pod svaku cijenu? Ahaa, uzmi pušku i idi na frontu!" nije ni mudar ni pretjerano smislen. To je zapravo logička pogreška. Dok rat ne dođe do našeg tla, nitko od nas ne mora ići na frontu. Ali svaka država ima profesionalnu vojsku koja je plaćena za takva djelovanja, da ih se može poslati u pomoć drugoj državi ako se to procijeni da je potrebno za nacionalnu sigurnost Hrvatske.

Isto tako, strana koja ne vjeruje Putinu vrlo olako i brzo optužuje svoje neistomišljenike da su ruski agenti, Putinovi fanovi, "trumpisti" i slično. Posebno često to možemo vidjeti u medijima.

Iako među onima koji aktivno agitiraju protiv ukrajinskog predsjednika stvarno ima i onih koji jesu ljubitelji ruskog predsjednika Vladimira Putina, takvi su u manjini. Novinarima je teško shvatiti da njihovo božanstvo nije simpatično drugima kao što je njima, na isti način kao što svojevremeno nisu mogli shvatiti zašto ima onih kojima Greta nije simpatična.

Za mene je Zelenski od početka patetični lažljivac koji nije u stanju ni naučiti engleski malo bolje od prosječnog Nepalca s 8 razreda škole u Hrvatskoj, a riječ je o predsjedniku koji voli putovati po svijetu i od drugih nacija tražiti stvari i novac. Izigravanje žrtve, glumljenje tobožnje skromnosti, to nije ponašanje koje bi normalan čovjek pohvalio, ali shvaćam zašto je to privlačno novinarima.

Dakle hej, ne volimo Zelenskog - ne znači da ne želimo da Ukrajina pobijedi u ratu. Ne znači automatski da moramo voljeti Putina.

Isto tako, ako smatramo da je u nekim stvarima Trump u pravu i da se Zelenski ponašao kretenski u Bijeloj kući, to ne znači da se slažemo s Trumpom u svemu; ne znači da ne želimo da Ukrajina pobijedi; ne znači da smo za Rusiju, Putina ili bilo što slično.

Razmislite o ovim stvarima i bez obzira na kojoj strani bili, pokušajte imati i malo razumijevanja za neistomišljenike. Moglo bi se pokazati, ako malo bolje uđete u njihove argumente i ciljeve, da ste na istoj strani.