Hrvatskim medijima odjeknula je vijest kako je Županijski sud u Zagrebu poništio presudu Filipu Lukasu, donesenu još 1945. godine. Filip Lukas bio je u prvoj polovini 20. stoljeća profesor, dekan tadašnje Ekonomsko-komercijalne više škole u Zagrebu (sadašnji EFZG) i predsjednik Matice hrvatske skroz do poraza nacista i NDH u Drugom svjetskom ratu. Potom je pobjegao u inozemstvo, prvo u Klagenfurt, a zatim Rim, gdje je živio do smrti. Budući da je tijekom rata otvoreno podržavao ustaški režim i poglavnika Antu Pavelića, partijski sud ga je u njegovoj odsutnosti osudio na smrt strijeljanjem i gubitak građanskih prava.

Reviziju presude Filipu Lukasu zatražila je Udruga "U ime obitelji" u javnosti poznate Željke Markić, a njihovo je obrazloženje bilo da žele "ispraviti nepravdu i pomoći prisjetiti se naših hrvatskih velikana u povijesti, od kojih možemo podosta naučiti za sadašnje i buduće hrvatske prilike".

Nema sumnje da sudske odluke u bivšoj državi, pogotovo u ratnim i poslijeratnim godinama, nisu legitimne s pozicije ljudskih prava. Prijeki sud je tako funkcionirao, a politički progoni su i inače svojstveni svakom totalitarnom režimu. Tako da, ako zatražite reviziju bilo koje politički motivirane presude iz bivše SFRJ, vrlo je vjerojatno da će je ukinuti bilo koji normalni sud, u bilo kojoj slobodnoj zemlji.

Ali ja ovdje želim postaviti jedno drugo pitanje - kome ovo treba? Budući da je poznato kako je Lukas otvoreno podržavao kvinslinšku i fašističku tvorevinu NDH, jako je opasno "vraćati ga među hrvatske velikane". On je bio visoko pozicionirani intelektualac u to vrijeme i sigurno je znao što je značio Pavelićev režim te kakvu je politiku vodila NDH. Dakle, ni u kom slučaju nije nevin bez obzira što je osuđen u nepravednom režimu.

Mislio sam da je to općepoznata činjenica, ali očito neke stvari treba ponavljati. Ja nisam povjesničar, ali svaka iole normalna osoba na ovim prostorima zna što je bio Jasenovac, zna tko su bili Hitler i Musolini i zna da svatko tko je s njima stupao u savez nije imao dobre namjere ni prema svom ni prema drugim narodima. Trebamo li to opet ponavljati? NDH je bila fašistička i kvinslinška tvorevina, crni period za hrvatski narod.

Zbog toga nije dobro "rehabilitirati" osobe koje su bilo što značajno radile u toj tvorevini, koje su na bilo koji način - politički, intelektualni ili ratni - sudjelovale u tom režimu. Ne treba nam to danas, to je vraćanje u mračno doba baš kao što rade ekstremni ljevičari koji nas uporno vraćaju u njima omiljenu SFRJ.

Mi bismo naprijed. Ne želimo nazad, ni u 1941. ni u 1945. godinu.

Razumijem i pozdravljam revizije presuda protiv proljećaraca i drugih političkih prognanika, ali mislim da nam ne trebaju revizije presuda protiv visokopozicioniranih sudionika u funkcioniranju NDH.