U svakom natjecanju imate pobjednike i gubitnike. Oni koji gube obično se ljute. Oni razumniji gubitnici izvući će pouku iz poraza da bi se bolje pripremili za sljedeći put i to pretvorili u pobjedu, a oni manje razumni će se nakon natjecanja žaliti na organizatora, suce, publiku... Ukratko, tražit će opravdanje i krivce u svima drugima osim u sebi. Takvi obično ostanu gubitnici i ubuduće.
Nino Raspudić, kolumnist u Večernjem listu,
pokazao nam je klasični primjer kako reagiraju ovi drugi, nerazumni gubitnici. Nakon objave rezultata PISA testova za 2018. godinu, u kojima je Hrvatska nazadovala u odnosu na prethodne godine i zadržala status ispodprosječnih, jedan dio hrvatske javnosti pokušao je sve samo da relativizira ove činjenice. Je li to zato što ne žele priznati da imamo loš obrazovni sustav koji može proizvesti samo nazadovanje ili im nacionalni ponos ne dozvoljava da priznaju kako se očito nismo intelektualno maknuli iz balkanske kaljuže, ne znam. O motivima hrvatskih desničara možemo samo nagađati, ali svakako pokazuju zanimljiv fenomen luzera koji ne želi priznati poraz niti išta iz toga naučiti.
Mogao je birati hoće li izabrati metodu osporavanja legitimiteta organizatora, samu koncepciju natjecanja ili će pokušati dokazati da je naš rezultat u stvari odličan. Izabrao je sve tri opcije, pa kud puklo. Znam, pomalo je čudno jer su one međusobno isključive (ako natjecanje nije legitimno, ne možeš se onda hvaliti uspjehom na njemu), ali njemu i njegovoj publici u tome nema ništa neobično.
Dakle, osporavanje legitimiteta organizatora. OECD je međunarodna ekonomska organizacija, osnovana nakon Drugog svjetskog rata kako bi SAD u sklopu Marshallovog plana financijski pomagala zemljama zapadne Europe. Kasnije se organizacija proširila na mnoge druge razvijene i malo manje razvijene države diljem svijeta, a cilj joj je poboljšavanje ekonomskih uvjeta u zemljama članicama i jačanje međusobne trgovinske suradnje.
A-ha, tu si, vraže! Ekonomisti! Što oni imaju s edukacijom? Kako će nam ekonomisti reći tko je vještiji u čitalačkim sposobnostima, a tko u matematici? I što se krije iza toga? Priznajem, očekivao sam da će nastaviti pričom o masonima, Sorošu i ljudima-gušterima jer u tom smjeru je krenuo. Srećom, zaustavio se kad je valjda i sam shvatio da je pretjerao.
A zašto nam jedna međunarodna trgovinska organizacija mjeri kvalitetu obrazovanja? Pa zato što je obrazovanje usko povezano s ekonomijom. Ako ne vjerujete meni, provjerite u kojim državama su najpopularnija sveučilišta, koje države imaju najviše registriranih patenata i iz kojih država dolaze stvari koje svi mi, uključujući gospodina Raspudića, svakodnevno koristimo. Zašto računalo, društvene mreže i sve ostalo što nam poboljšava život nije nastalo u Hrvatskoj niti Azerbajdžanu? Je li slučajno baš u ekonomski razvijenim zemljama? Ako to shvatimo, onda ćemo razumjeti i da ekonomija ima presudan utjecaj na obrazovanje, a obrazovanje ima presudan utjecaj na gospodarstvo. To su područja vezana kao prst i nokat.
Naravno, ako se Raspudiću ne sviđa što neka strana organizacija mjeri kvalitetu hrvatskog obrazovanja, može odbaciti njihove nalaze i reći "Što vi znate, nemate pojma, mi smo najbolji". OK.
Druga opcija - osporavanje samog ispita. Raspudić se pita kako se može uspoređivati čitanje jednog Kineza s njihovim pismom i Hrvata na latinici. Možda zato što nije shvatio što ovo "čitanje" na PISA testu znači. To nije kao u hrvatskim školama, kad ti učiteljica ocjenjuje kako recitiraš pjesmicu, već je riječ o ispitivanju koliko su djeca razumjela pročitano. Upravo
Večernji list je objavio primjer jednog takvog zadatka. Nema nikakve razlike na kojem je pismu ili jeziku zadatak napisan, smisao je isti za sve.
"Znači li to da će Kinez preveslati Imoćanina ili Izraelca?" Ne. To nitko nije rekao. Nitko nije rekao ni da su Hrvati najgluplji, niti da su Kinezi pametniji od nas. Čak se iz ovih testova ne može zaključiti ni da Kinezi imaju bolji obrazovni sustav. Jedina prava pogreška OECD-a s PISA testovima jest što su dopustili Kini da sudjeluje iako kineske vlasti nisu dozvolile ravnomjerno ispitivanje učenika na području cijele zemlje. Da su to dozvolili, Kina bi vjerojatno imala ispodprosječne rezultate. Ove četiri kineske provincije, koje su na vrhu, čine manje od 13 posto kineskog stanovništva.
Poznato je da je u Kini velika ekonomska nejednakost između urbanih i ruralnih sredina, a u ovom testu sudjelovale su pretežno urbane provincije. To nije pravo predstavništvo Kine i zato na tablici ne piše "Kina" nego "S-B-J-Z" što je skraćenica za četiri najnaprednije kineske provincije.
Ljude to zbunjuje pa donose pogrešan zaključak da je Kina na vrhu. Nije. Kini ne bi trebalo biti dozvoljeno takvo sudjelovanje ako ne pristaje da se ispitaju učenici, kao u svakoj drugoj državi, ravnomjerno u svim dijelovima zemlje.
No, na Hrvatsku to nema nekog utjecaja. Ako izuzmemo taj propust OECD-a s Kinom, ispitivanje je iznimno relevantno kod ocjenjivanja obrazovnog sustava i njegovih rezultata. PISA test se čak ne mora gledati kao natjecanje jer normalno je da Hrvatska ne može biti ispred skandinavskih zemalja, Njemačke, SAD-a i drugih puno razvijenijih država. Mi bismo trebali promatrati PISA test kao da se natječemo sami sa sobom, da težimo napretku u odnosu na svaki prethodni test. To nećemo postići ako budemo ovako, poput Raspudića, pokušavali relativizirati rezultate koji nam se ne sviđaju.
Treća opcija - zaključiti da smo ustvari dobri. Ma što dobri - odlični, rasturamo. Raspudić je tako došao do zaključka da je Hrvatska ustvari rasturila jer smo, izuzev Slovenije, bolji od svih zemalja zapadno od nas, većine zemalja sjeverno od nas te svih europskih zemalja istočno od nas. To zvuči jako lijepo, ali to može biti točno samo ako promatramo čitalačke kompetencije.
Međutim, to je jedna od tri kategorije u PISA testovima, postoji još i matematika i znanost, a u tim je kategorijama Hrvatska ostvarila prilično loše rezultate. Kada se zbroje rezultati iz sve tri kategorije, ispada da su sve zemlje zapadno od nas bolje od Hrvatske, da su samo Slovačka i Ukrajina sjeverno od nas gore od Hrvatske i da smo bolji samo od onih istočno od nas. Najbolji smo na Balkanu, gdje izgleda da i dalje mentalno i intelektualno pripadamo.
