Raspudić kao gubitnik koji traži opravdanje za poraz u suđenju i organizatoru

U svakom natjecanju imate pobjednike i gubitnike. Oni koji gube obično se ljute. Oni razumniji gubitnici izvući će pouku iz poraza da bi se bolje pripremili za sljedeći put i to pretvorili u pobjedu, a oni manje razumni će se nakon natjecanja žaliti na organizatora, suce, publiku... Ukratko, tražit će opravdanje i krivce u svima drugima osim u sebi. Takvi obično ostanu gubitnici i ubuduće.

Nino Raspudić, kolumnist u Večernjem listu, pokazao nam je klasični primjer kako reagiraju ovi drugi, nerazumni gubitnici. Nakon objave rezultata PISA testova za 2018. godinu, u kojima je Hrvatska nazadovala u odnosu na prethodne godine i zadržala status ispodprosječnih, jedan dio hrvatske javnosti pokušao je sve samo da relativizira ove činjenice. Je li to zato što ne žele priznati da imamo loš obrazovni sustav koji može proizvesti samo nazadovanje ili im nacionalni ponos ne dozvoljava da priznaju kako se očito nismo intelektualno maknuli iz balkanske kaljuže, ne znam. O motivima hrvatskih desničara možemo samo nagađati, ali svakako pokazuju zanimljiv fenomen luzera koji ne želi priznati poraz niti išta iz toga naučiti.

Mogao je birati hoće li izabrati metodu osporavanja legitimiteta organizatora, samu koncepciju natjecanja ili će pokušati dokazati da je naš rezultat u stvari odličan. Izabrao je sve tri opcije, pa kud puklo. Znam, pomalo je čudno jer su one međusobno isključive (ako natjecanje nije legitimno, ne možeš se onda hvaliti uspjehom na njemu), ali njemu i njegovoj publici u tome nema ništa neobično.

Dakle, osporavanje legitimiteta organizatora. OECD je međunarodna ekonomska organizacija, osnovana nakon Drugog svjetskog rata kako bi SAD u sklopu Marshallovog plana financijski pomagala zemljama zapadne Europe. Kasnije se organizacija proširila na mnoge druge razvijene i malo manje razvijene države diljem svijeta, a cilj joj je poboljšavanje ekonomskih uvjeta u zemljama članicama i jačanje međusobne trgovinske suradnje.

A-ha, tu si, vraže! Ekonomisti! Što oni imaju s edukacijom? Kako će nam ekonomisti reći tko je vještiji u čitalačkim sposobnostima, a tko u matematici? I što se krije iza toga? Priznajem, očekivao sam da će nastaviti pričom o masonima, Sorošu i ljudima-gušterima jer u tom smjeru je krenuo. Srećom, zaustavio se kad je valjda i sam shvatio da je pretjerao.

A zašto nam jedna međunarodna trgovinska organizacija mjeri kvalitetu obrazovanja? Pa zato što je obrazovanje usko povezano s ekonomijom. Ako ne vjerujete meni, provjerite u kojim državama su najpopularnija sveučilišta, koje države imaju najviše registriranih patenata i iz kojih država dolaze stvari koje svi mi, uključujući gospodina Raspudića, svakodnevno koristimo. Zašto računalo, društvene mreže i sve ostalo što nam poboljšava život nije nastalo u Hrvatskoj niti Azerbajdžanu? Je li slučajno baš u ekonomski razvijenim zemljama? Ako to shvatimo, onda ćemo razumjeti i da ekonomija ima presudan utjecaj na obrazovanje, a obrazovanje ima presudan utjecaj na gospodarstvo. To su područja vezana kao prst i nokat.

Naravno, ako se Raspudiću ne sviđa što neka strana organizacija mjeri kvalitetu hrvatskog obrazovanja, može odbaciti njihove nalaze i reći "Što vi znate, nemate pojma, mi smo najbolji". OK.

Druga opcija - osporavanje samog ispita. Raspudić se pita kako se može uspoređivati čitanje jednog Kineza s njihovim pismom i Hrvata na latinici. Možda zato što nije shvatio što ovo "čitanje" na PISA testu znači. To nije kao u hrvatskim školama, kad ti učiteljica ocjenjuje kako recitiraš pjesmicu, već je riječ o ispitivanju koliko su djeca razumjela pročitano. Upravo Večernji list je objavio primjer jednog takvog zadatka. Nema nikakve razlike na kojem je pismu ili jeziku zadatak napisan, smisao je isti za sve.

"Znači li to da će Kinez preveslati Imoćanina ili Izraelca?" Ne. To nitko nije rekao. Nitko nije rekao ni da su Hrvati najgluplji, niti da su Kinezi pametniji od nas. Čak se iz ovih testova ne može zaključiti ni da Kinezi imaju bolji obrazovni sustav. Jedina prava pogreška OECD-a s PISA testovima jest što su dopustili Kini da sudjeluje iako kineske vlasti nisu dozvolile ravnomjerno ispitivanje učenika na području cijele zemlje. Da su to dozvolili, Kina bi vjerojatno imala ispodprosječne rezultate. Ove četiri kineske provincije, koje su na vrhu, čine manje od 13 posto kineskog stanovništva.

Poznato je da je u Kini velika ekonomska nejednakost između urbanih i ruralnih sredina, a u ovom testu sudjelovale su pretežno urbane provincije. To nije pravo predstavništvo Kine i zato na tablici ne piše "Kina" nego "S-B-J-Z" što je skraćenica za četiri najnaprednije kineske provincije.

Ljude to zbunjuje pa donose pogrešan zaključak da je Kina na vrhu. Nije. Kini ne bi trebalo biti dozvoljeno takvo sudjelovanje ako ne pristaje da se ispitaju učenici, kao u svakoj drugoj državi, ravnomjerno u svim dijelovima zemlje.

No, na Hrvatsku to nema nekog utjecaja. Ako izuzmemo taj propust OECD-a s Kinom, ispitivanje je iznimno relevantno kod ocjenjivanja obrazovnog sustava i njegovih rezultata. PISA test se čak ne mora gledati kao natjecanje jer normalno je da Hrvatska ne može biti ispred skandinavskih zemalja, Njemačke, SAD-a i drugih puno razvijenijih država. Mi bismo trebali promatrati PISA test kao da se natječemo sami sa sobom, da težimo napretku u odnosu na svaki prethodni test. To nećemo postići ako budemo ovako, poput Raspudića, pokušavali relativizirati rezultate koji nam se ne sviđaju.

Treća opcija - zaključiti da smo ustvari dobri. Ma što dobri - odlični, rasturamo. Raspudić je tako došao do zaključka da je Hrvatska ustvari rasturila jer smo, izuzev Slovenije, bolji od svih zemalja zapadno od nas, većine zemalja sjeverno od nas te svih europskih zemalja istočno od nas. To zvuči jako lijepo, ali to može biti točno samo ako promatramo čitalačke kompetencije.

Međutim, to je jedna od tri kategorije u PISA testovima, postoji još i matematika i znanost, a u tim je kategorijama Hrvatska ostvarila prilično loše rezultate. Kada se zbroje rezultati iz sve tri kategorije, ispada da su sve zemlje zapadno od nas bolje od Hrvatske, da su samo Slovačka i Ukrajina sjeverno od nas gore od Hrvatske i da smo bolji samo od onih istočno od nas. Najbolji smo na Balkanu, gdje izgleda da i dalje mentalno i intelektualno pripadamo.


PISA 2018 - ČITALAČKE KOMPETENCIJE (klikni na sliku za uvećani pregled)


PISA 2018 - MATEMATIKA (klikni na sliku za uvećani pregled)



PISA 2018 - ZNANOST (klikni na sliku za uvećani pregled)

Ukratko, nitko nije rekao da su Hrvati "najgluplji" ili da su gluplji od Kineza ili od bilo koga. To nam ne mogu reći PISA rezultati. Ali mogu nam biti dobar pokazatelj o stanju našeg obrazovnog sustava i putu kojim idemo. Obrazovni sustav je iznimno bitan segment države jer ako on ne funkcionira dobro, ne možemo očekivati ni gospodarski ni duhovni razvoj.

Hrvatima smeta PISA test možda iz razloga što njegovi zadaci nisu onakvi na kakve smo mi navikli u školi. Ja sam u osnovnoj školi morao učiti pjesmice napamet. Morao sam učiti matematičke formule napamet. Morao sam učiti kemijske formule napamet. Morao sam učiti datume i godine iz povijesti - pogađate - napamet. Ništa od toga nisam trebao razumjeti, samo sam trebao znati izrecitirati odgovor kad bi me profesor/ica pitao/la. To je hrvatsko školstvo i danas. Sada se ne sjećam više skoro ničega od tih stvari koje sam morao napamet znati, ali sve od toga mogu naći, kad mi zatreba, za minutu na internetu.

Izgubili smo veći dio obrazovanja na učenje napamet stvari koje danas ne moramo znati jer sve potrebne odgovore možemo pronaći vrlo brzo. Ono što nam stvarno treba, a to je logično i kritičko razmišljanje - nismo učili u školi i to djeca ne uče ni danas.

Hoćete konkretan primjer? Mene osobno jako iritiraju ljudi koji šire dezinformacije, bilo da je riječ o novinarima na news portalima i u drugim medijima ili o "običnim" građanima na društvenim mrežama. Svejedno mi je o kakvoj je dezinformaciji riječ, ako vidim neku dezinformaciju osjećam dužnost da je ispravim jer svaka neprovjerena dezinformacija može donijeti veliku štetu.

Jedna od češćih dezinformacija u našem javnom prostoru je ona o povećanju siromaštva u svijetu. Iz nekog razloga ima mnogo ljudi koji vole širiti dezinformaciju kako u svijetu raste siromaštvo i glad. Kad to vidim, ja ih ispravim i u pravilu im linkam članak sa stranica Our World in Data iz kojeg se vidi da je siromaštvo u zadnjih 50 godina desetkovano. Bez obzira kako definirali siromaštvo ili glad, ono se konstantno smanjuje - i u apsolutnom iznosu i u relativnom, u odnosu na ukupnu populaciju.

Kakve su reakcije širitelja dezinformacije nakon što ih ispravim i upozorim da šire lažne vijesti? Mislite li da će priznati da su pogriješili i ispričati se? Ne, u pravilu odgovore ovako: "I ti si neki liberal kao, a ne podnosiš kada netko ima drugačije mišljenje od tvoga pa ga onda vrijeđaš."

Da, oni ozbiljno vjeruju da je širenje dezinformacija iskazivanje mišljenja i da liberali iz nekog razloga trebaju biti tolerantni prema širiteljima dezinformacija. Ljudi kod nas ne razlikuju konstatiranje činjenica od mišljenja. Kad netko kaže "U svijetu raste siromaštvo", to NIJE iskazivanje mišljenja ili stava, to je konstatiranje činjenica, odnosno u ovom slučaju dezinformiranje jer se ne radi o činjenici već o laži. Da su rekli "Meni se ne sviđa što se siromaštvo u svijetu smanjuje", to bi bilo mišljenje.

Dakle, ljudi masovno ne razlikuju mišljenje od činjenica, to ih nitko nije naučio. Ja sam mislio da bi to trebalo biti razumljivo samo po sebi, ali sve sam uvjereniji da većina u Hrvatskoj to ne razumije. Takve stvari bi ljudi trebali učiti u školi, a ne uče. Ako to ne razumijemo, kako možemo očekivati da će ljudi pametno birati vlast i kakve bi ta vlast mogla provoditi politike? Vidite li koliko je obrazovanje bitno?

Da se vratim na početak, Raspudićev rant protiv PISA testova i OECD-a vam je otprilike kao da se estonski novinari pobune protiv FIFA-e jer Estonija ne ostvaruje dobre rezultate u nogometu. Zamislite da oni pišu kako svjetsko prvenstvo u nogometu ne bi trebalo biti relevantno natjecanje jer je FIFA ionako mafijaška organizacija. I znači li to sad da su Estonci smotaniji i gori nogometaši od Francuza i Hrvata? Eto, tako zvuči Raspudić.